Moja Agria

U rodnom kraju ovih dana sam s ocem sadio krompir, ili kako bi mi to rekli u Hercegovini – krtolu. Mi to radimo na starinski način, a jedina mašina koja nam u tome pomaže je naša freza Agria. Možda će priča o njoj više reći o Hercegovini i njenim ljudima nego neka ozbiljna i opširna analiza bazirana na silnim statistikama. Ta naša Agria je uistinu tvrdoglava, neuništivog duha, jer je napunila 45 godina života, a njeno brundanje koje je odzvanjalo hercegovačkim njivama je himna mojih sjećanja na radove na našoj zemlji.

Otac ju je kupio 1980. u Metkoviću. Imao sam četiri godine, ali se kroz maglu sjećam da je tog dana s njim otišao Željko Šotra iz Kozica, koji je došao tog dana da mu moj Stari farba auto, jer smo imali autolakilersku radnju. Željko mu je pomogao, jer je tu frezu trebalo rastaviti i ubaciti u malenog Fiću koji je imao onu ciglastu boju, baš kakva je zemlja na našim njivama. Kad su je istovarili i sastavili, stajala je poput trofeja. Crvena i zelena, kakva je i danas nakon svih ovih godina...

Ne znam kad sam počeo frezati, ali to je u mom kraju bilo normalno za dječake od 14-15 godina. Ta vrsta ''hrvanja'' s Agrijom, jača svaki mišić, a koordinacija u kojoj morate uvijek u pravom momentu podići ručke kako ne bi noževi propali u zemlju, postane stvar navike i vještine koja se teško zaboravlja. Ta freza ne samo za moju porodicu, nego za čitav taj kraj nije bila samo mašina – bila je saveznik u borbi s hercegovačkom zemljom. Agria je zbog svoje pokretljivosti i velikog broja obrtaja noževa bila idealna za razbija grumen, da prodire kroz tvrdu koru i otkriva ono što može dati urod. Taj miris svježe isfrezane zemlje, pomiješan sa zrakama hercegovačkog neumoljivog sunca, jest miris mog djetinstva i zavičaja, koji se uvijek vrati kada Agria u mojim rukama zapleše u brazdi.

Hercegovina je uvijek bila zemlja kontrasta – surova, ali lijepa, ona koja uzima i daje, s puna priča. Kad je došao rat, probudilo se ono najgore. Ljudi su ubijani, protjerani, kuće su zapaljene, minirane, među njima i naša. Polja su ostala pusta. Zvuk freze su zamijenile granate i pucnji. Među rijetkim stvarima koje su preživjele rat, bila je naša Agria. Spasio je komšija Ivan, čovjek koji je imao karakter Agrije, tvrd u svojim stavovima, ali dobronamjeran i pravedan. Nažalost, u ratu je izgubio sina koji je bio moj veliki drug, ali Ivan do smrti nije izgubio ljudskost i naše poštovanje.

Kad smo se vratili u rodni kraj, Agria je ponovo brundala po njivama. Dobro, nije uvijek bila poslušna. A kad god bi se pokvarila, zvali smo Hoku, našeg rođaka i mitskog čovjeka za freze. On je bio majstor za sve što bruji i diše na benzin – s par ključeva, kliješta i šrafcigera i ponekom psovkom vraćao bi svaku mašinu u život. Uživao sam gledati kako to radi, jer je to on to radio s velikom strašću, kao da te mašine imaju dušu, za njega su karburatori i svjećice bili poput ljudskih organa. Svaki put kad bi popravio frezu, Hoka je bio u zenu, onom hercegovačkom u kojem tersa što se freza uopšte pokvarila ali i pomalo likuje što ima magične ruke koje riješe bilo koji problem. A te njegove ruke su praktično milovale freze, kao i zemlju koju je s ljubavlju obrađivao. Njegove ruke su me podsjećale na ruke starog Santiaga iz Hemingvejevog romana ''Starac i more'', i koji je umjesto na valovima mora plovio našom crvenicom. Nisam poznavao čovjeka koji je volio zemlju kao Hoka... Niti mašinu koja je svojim noževima milovala tu crvenicu poput Agrije.