Mini Cooper: Heroj ulice

Bio sam jednom u Torinu. Alpe su tu blizu, što će reći su Francuska i Švicarska samo ''preko brda''... Prije par godina gledao sam tu utakmicu između fudbalske reprezentacije Italije i Bosne i Hercegovine, na stadionu Allianz, mjestu gdje je bio kultni Delle Alpi. Da, taj stadion budio je uspomene, ne samo na Juventus i njegove velike igrače, nego i na onu nezaboravnu utakmicu između Njemačke i Engleske u polufinalu Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine. Drama je to bila, 1:1 (Brehme za Njemačku i Lineker za Englesku), da bi nakon produžetaka ključni penal promašio Stuart Pearce, stvorivši Englezima traumu koja se ponovila  na Evropskom prvenstvu1996., kada je penal, isto protiv Nijemaca u polufinalu, promašio Gareth Southgate. Helem, da se odmaknemo od fudbala i vratimo u Torino, opet je jedan Englez bio sveprisutan na njegovim ulicama i u mojim uspomenama. Dvojica, doduše. Jedan je veliki glumac Michael Caine, a drugi je jedan maleni auto o čijoj veličini se i ne raspravlja – Mini Cooper. Dakako, radi se o filmu The Italian Job, ili kako je naslov preveden za naše područje – Dobar posao u Italiji, iz 1969. godine.

Caine je veliki glumac. Samo su on i Jack Nicholson, nominirani za Oscara u svakom desetljeću od 1960-ih za glavnog ili sporednog glumca. I zeznut tip – odrastao je u predgrađima Londona, majka mu je bila kuharica i kućna pomoćnica, a otac nosač na ribljoj pijaci, nešto poput Del Boya iz Mućki, a prije glume ratovao je u Korejskom ratu, znači opak lik... U autobiografiji What’s It All About? Caine opisuje kako je kao mladić bio fasciniran Mini Cooperom kada se pojavio krajem 50-ih – ne samo zbog njegove praktičnosti, već i zbog toga što je predstavljao novi talas britanske kulture koji je rušio klasne barijere. Mini je bio oličenje ideje da nešto malo i nepretenciozno može nadmašiti velike i moćne, što savršeno odgovara i temi filma. A zanimljiva je da u filmu glavni lik, Charlie Croker, kojeg igra Caine, i koji je bio vođa ekipe koja izvodi nevjerovatne scene potjere po torinskim ulicama s Mini Cooperima, a da Britanac nije imao vozačku dozvolu u to vrijeme. U jednom intervjuu se našalio: ''Cijeli film sam proveo glumeći da vozim, a u stvarnosti nisam ni znao gdje je kvačilo!''

Na vrhuncu filma, u desetominutnoj sekvenci tri Minija (crveni, bijeli i plavi) bježe od policije, jure kroz saobraćajnu gužvu, skaču niz stepenice crkve, voze preko krovova zgrada i provlače se kroz uske arkade i kanalizaciju, ostavljajući italijanske policajce (u sporijim Fiatima) u haosu. Ova sekvenca je dio filmske istorije i inspirisala je slične scene u kasnijim filmovima, uključujući remake iz 2003. Mini je zahvaljujući ovom filmu postao više od auta, sinonim za brzinu, spretnost, domišljatost i britanski šarm, naravno oličen i u glavnom glumcu.

Poznato je da je Mini rođen 1959. godine kao odgovor na potrebe britanske automobilske industrije za ekonomičnim vozilom nakon Suecke krize, kada su enormno skočile cijene goriva. Dizajnirao ga je Sir Alec Issigonis za British Motor Corporation (BMC), a cilj je bio stvoriti kompaktan, pristupačan automobil koji bi ipak bio prostran za četiri putnika. Rezultat je bio revolucionaran dizajn: poprečno postavljen motor, pogon na prednjim točkovima i minimalistički eksterijer. Sportska verzija osnovnog modela, Mini Cooper pojavio se 1961. zahvaljujući saradnji BMC-a i Johna Coopera, poznatog trkačkog inženjera. Cooper je prepoznao potencijal Minija za trke, dodavši snažniji motor, bolje kočnice i preciznije upravljanje. Mini Cooper i Cooper S brzo su postali uspješni na reli trkama, a najveća slava stigla je pobjedama na Reliju Monte Karlo 1964., 1965. i 1967. godine.

U novoj verzija filma iz 2003. godine, u režiji F. Garyja Graya i s Markom Wahlbergom i Charlize Theron u glavnim ulogama, radnja više nije bila u Torinu nego u Los Anđelesu, a korišteni su Mini Cooperi iz BMW-ove ere, ali Caine i tri Minija iz Torina su ostale ikone za sebe. To su bili pravi heroji ulice. Baš kao u istoimenoj pjesmi Prljavog kazališta, iako se u njoj spominje jedan drugi filmski heroj – James Bond. Nekad početkom dvijehiljaditih, jedan od boljih doživljaja na nekom koncertu mi je bio kada je frontmen benda Jasenko Houra pjesmu ''Heroj ulice'' započeo posvetom Mirzi Delibašiću, koji nas je tada netom bio napustio. Čitava Skenderija je pjevala uglas, snažno i emotivno, dopirujući do neba... Ako Britanci imaju Cainea, naš heroj ulice bio i ostao legendarni Kinđe.