Lipov hlad

In memoriam Dini Š.

Stajao sam na mezarju Grličića brdo, od svih groblja odatle se najbolje vidi Sarajevo. Došao sam odati zadnju počast Dini, nisam znao nikog njegovog, pa sam se nekako pokušao neprimjetno uvući, praćen pomalo začuđujućim pogledima. Bila je to velika dženaza, s puno ljudi, jer je to bio onaj čovjek koji je u srcu nosio Sarajevo, i bio upravo to. Ono najbolje iz tog teškog grada, te crne kutije koju bije glas da širi ruke svima koji u njega dođu, ali prema svojima zna biti tako teška i surova. Svijet za sebe, ponekad tako zauman i kompliciran, a u nekoj svojoj osnovi negdje dječački naivan i lakomisleno brz.

E, Sarajevo, taj naš mali svijet.

Da, on je zaista bio to, mangup u onom najpozitivnijem smislu riječi, neko ko te ako mu se olako povjeriš gleda s blagim podozrenjem, a onda odreagira na najbolji mogući način, nekim brzim odgovorom ili replikom, koja u tom trenutku djeluje kao da je danima promišljana, a zapravo je ono između palca i srednjega prsta. Ono što ljudi pokazuju kad hoće objasniti da nešto ima supstancu, ono kad se hoće reći ono nešto neizrecivo, kao kad se soli jelo, ili rjeđe, kad hoće da podvuku da to nešto ima materijalnu bazu, onda se protrljaju srednji prst i palac.

I to onda znači čaroliju.

Put u Banja Luku

Dinu sam upoznao negdje dvijehiljadite, početkom milenijuma, kako se to popularno kaže. Išli smo u Banju Luku. Bilo je to još ovo, entuzijazmom i nadom nabijeno vrijeme u kojem je izgledalo da su sve nevolje manje od tek završenog rata, i da će se uz malo pameti, dobre volje i akobogda, moći normalno živjeti u ovoj napaćenoj zemlji na koju se bilo sturilo svašta nešto da je uništi, ali je ona nekim čudom, i, na kraju, američkim bombardovanjem, ostala postojati. Dino je bio jedan od onih koji je bio ponosan na to što jest, ali je pazio da rat ne bude jedino i posljednje što mu se u životu dogodilo. Ako znate na šta mislim.

Mislim da je brzinu svoga pripovijedanja odreživao prema tome kako ocijeni sugovornika. Ako vidi da ga bereš, odmah kreće u priču, nije tu bilo nikakvog izmotavanja, nego odmah u glavu.

I naravno, doajeni obavljaju test suvozača brzinom vožnje. To se obavlja na poznatim pravcima na kojima se malo prikoči pred sami ulazak u krivinu. Inicijacija. Da vidimo od čega je neko napravljen.

Nakon što se nisam trznuo par puta priča je sama krenula:

„Znaš šta, danas kako nema kulture ni u čemu, onda nema ni u vožnji. Ti malo ako se nešto zamisliš, i ne gledaš šta je okolo i u retrovizor, rizikuješ da ti nekakav levat odma' u gepek uleti. Ne znam kako, ali vidim da se sve promijenilo, evo ja vozim po cijeloj Bosni, i gledam, to ti je sve nešto ne valja, ne ide, ne može … Dobro rat, rat je jedno i tu ne možeš puno, ali nešto je ljudima, ili je u ljudima, i nikako mi se to ne sviđa.“

U jednom trenutku, više da poguram priču, nego što me stvarno zanimalo, upitah: „Gdje smo ovo Dino?“

On se, kao trznu. „Ma, ne brini ništa, vozio sam ja ovdje negdje u okviru projekta za obnovu onih kuća. Moš' mislit selo se zove Nule. Čuj, Nule, odmah ti je jasno gdje si i šta si.“

„Fakat, Nule?“ – nasmijah se. „Pa, kako se dolazi?“

„Čuj, kako?! Nikako. Vidiš gdje je, i ti se prep'o da se nismo izgubili.“

I tako u tim razgovorima, dok Oktavija plete svoje kilometre, a mi se približavamo Banjoj Luci, Dino se otvori, onako, bez ostatka: „Znaš šta, dobro svašta se predeveralo opet kad skontaš, bilo tako kako je bilo, ako je živa i zdrava i glava, ne valja kukat'. Opet je u redu, i evo i radi se i živi se, nego imam ja jednu priču za tebe, da ti to fino uzmeš i napraviš od toga film.“

„Znaš  kako ti je sa mnom, malo ti se ja slabo kontam s ovim filmadžijama, kod njih glavna lova, a ja sam malo stara škola, ja sve mislim da treba ono nešto, da je malo drugačije, a da je opet… ono naše. Kontaš?“

„Ma, kontam, normalno, zato ti i pričam, ali vjerujem mi buraz, ovo smo ti mi, a i takvi smo, taj nas tersluk i čini takvima. Sve ti je to zatvoren krug.“

„E, Arhimede, nisam te prepozn'o. Pa kad je tako – pucaj!“

Ide tako Škoda, a Dino ga polako plete. Nemam taj običaj, da tajno palim snimanje kad s nekim razgovaram, ali sam se puno puta u životu prešao što se toga tiče. Neke priče se stvarno pričaju samo jednom, i treba ih snimiti. Makar i tajno.

Valja još napomenuti da je to vrijeme u kojem su oni naši pasoši s ljiljanima puni viza i dozvola, ausvajsa sa svih strana. Ni sam ne znam koliko sam puta vadio samo slovenačku vizu, onu šengensku sam više i zaboravio. Putevi kroz Bosnu nikakvi, kad izađeš, malo je bolje ali ni izbliza onako kako je danas, autoput ovamo, autocesta onamo.

Dino nastavi: „A još njima iz ove njihove Republike Srpske bilo puno teže hodat' po svijetu nego nama, oni skroz donji, i zove mene jednom, možda godinu i po, dvije iza rata, nekakav frajer, odozgo Pale, Sokolac, šta li je, kaže vidi meni su rekli da mi samo ti možeš pomoći. A znaju i oni, ja imam sve uredno registrovano, sve papire, sve vize, svukud mogu, reci rek'o, šta tebi treba? Kaže on: trebam stići u Njemačku.“

„Kažem ja, e dobro super, jesi i ti nosao gore humanitarnu pomoć. Svi ste sad dijelili brašno i ulje, nas niko nije gađao, ali opet trebamo vam stignete negdje, ništa bez nas jel' de. Ložim ga malo, šta ću, šta smo mi ovdje predeverali, ja i sad kad bih htio da budem ljut, ima razloga da iznova ne halalim, ali, takva stvar.“

On malo ušutio, pa kaže: „Nije, imam sina od dvije i nešto godine, ima prekosutra zakazanu operaciju na srcu u Leipizigu. Išli bismo ti, ja i on.“

Ja stao. To baš nisam očekivao, i odmah mi se sve počelo vrtiti po glavi, sad i tu odgovornost, bolesno dijete nečije voziti, to sad treba s pažnjom, pa granice, pa svašta… „Ništa, kažem, vidimo se sutra u šest ujutro,“.

„I?“

„I nađemo se mi, dole ispred Vijećnice, on došao s nekom truljom, parkirao, zdravo zdravo, nosi onaj krevetić, dijete u njemu, pogleda me, taj ti je pogled dosta za čitav život i mi krenusmo.“

Da se dočepam Leipziga

Prvo na Savi s Hrvatima, oni još tvrdi, vide one njegove papire, a ni ja baš nisam puno dobrodošao, ali prođosmo, hajde to i nekako. Onda Slovenci, pa gdje vi, pa kako, pa gdje vam je potvrda, pa kako vi to vozite to dijete, pa gdje su nalazi, pa gdje je službena medicinska pratnja, pa zovi, pa traži, mislim se ko je vama dao državu za šest dana rata, pa se sad razbahatili, a sve računam koliko nam je još vremena ostalo, ako ne stignemo na vrijeme, i ja budem nešto kriv, ništa mi život više neće valjati, ko bi to sebi oprostio, sad već gledam ono dijete kao svoje, kakav i rat i Srbi i muslimani, sve sam ja zaboravio, samo mi u glavi da se dočepam Leipziga, čuj Leipzig, otkud tamo, kako li je on tamo to zakazao i dobio, i boga ti pitaj. Ustvari, pričao mi je sve, ali sam zaboravio. Meni samo da je proći, gledam one austrijske carinike, oni gledaju mene, ovo auto, onaj krevetac one papire, ne mogu ni oni da vjeruju, ali vide sve čisto, ko vodi malo dijete i vjeruje dvojici kretena za koje su do juče slušali na vijestima da ubijaju jedan drugog, ništa to nije normalno.

„Dino. Leipzig znači lipova šuma. Slavenski ti je to: Lipsk, lipik, što bi se reklo. Bach je tamo umro. Tamo je nastala najljepša muzika na svijetu.“

„Ma, lipov… Eto, sad ja ne znam ko je Bach!? Dobro, zato ti i pričam. Sad je već nas noć uhvatila, mi smo ti negdje u Gornjoj Austriji, i meni nešto pade na pamet, a ovaj malo zaspao, uhvatilo ga onako drijema sve ga smorilo, a mene drži onaj adrenalin, samo da dođemo, oči kao fildžani, i nešto mi, ne znam što, pade na pamet – „vidi, odavde je negdje Hitler.“

„Fakat.“

„I onda ja nekako razmišljam, izgleda da to tako mora, vidiš ti negdje sa sela iz provincije, dođe tako neki tip, zaludi ljude, okupi oko sebe krug onih što isto misle kao i on, i polako, s nekima se obračuna, narod i jest blesav, osiromašen i krene za njim, i on izazove svjetski rat. I sviju u crno zavije. Tako je, a gledam ovog drijema pored mene, i onaj njihov radovan došao negdje iz tri materine s katuna iz Crne Gore u Sarajevo, pa završio fakultet, pa postao doktor, pa povukao njih za sobom i napravio nama belaj od života.“

„Jah.“

„Samo što su se oni digli i eto, ovaj jadov i ja što mu pomažem, opet poslije svega, idemo tamo da mu spase to dijete. A mi, kad ćemo se dići – ne pitaj moj brate. Kad smo došli na njemačku granicu Švabe nisu mogle vjerovati, samo što nam rotaciju nisu dali – kad su vidjeli odakle smo  i zašto došli i šta smo sve prošli – da nas otprati do bolnice. I bogami negdje pred zoru, mi ulazimo u Leipzig, u bolnicu, i kako su zakazali tako i bi. Primiše malog, i isti dan – operacija. Dijete preživi, i bude dobro. I ko zna kojim je svojim kanalima Dino pomogao da se obavi i cijela administracija oko toga. I kako se oni, nakon cijele te dramatične putešestvije i administracije koju je trebalo riješiti, njih trojica, beba i dva čovjeka koji su ratovali na suprotnim stranama, a sada blizu onoliko koliko samo takva nevolja može zbližiti ljude.

„I, eto ih jave se i sada. Mali je dobro, kažu da je zdrav, a stari svaki put kad zove – plače, pa mi malo i neprijatno, pravo da ti kažem, sve govorim u redu je, nisam napravio ništa što ne bi i ti meni, i tako. A inače i ne pričam ovu priču, jer se bojim da me neko upitao ko je i koliko za sve to platio, znaš kakvi su ljudi, njima je to glavno.“

„Još malo i to će svima biti glavno. Uostalom, već jeste. Ali to je već druga epizoda, Dino.“

Nečega što bi se moglo zvati Lipov hlad.

Zarasle su staze...  

U Sarajevu je sedamdesetih i osamdesetih prošloga vijeka nekad radila kafana s tim imenom. I sada, na putu ka Nahorevu stoji ta ruševina, jednom je neko i pokušao da nešto i radi tamo, jednom sam tamo s dvojicom kolega bio i na ručku.  

Sada je tamo sve zaraslo, i ništa ne odaje da je tu nekada bilo nešto živo. Da je kucalo neko srce, baš kao srce dječačića kojeg je Dino, veliko srce Sarajeva, odvezao u Leipzig i spasio mu život. Jednom Octavijom i svojom ljudskošću.

I nikada nisam prošao pored tog mjesta da nisam pomislio na Dinu. Tako će biti i odsad, samo što će mi se sve slabiji vid, vjerovatno i zamagliti, jer je u međuvremenu otišao.

Voziti negdje na nebeskim stazama, kroz nekakav kosmički lipov hlad.

Na ovom svijetu postoji mnogo ljudi koji misle da je njihov život vrijedan filmske priče, i mnoštvo besmislenih filmova koji nas podsjećaju da to nije tako.

A otišao je jedan o kojem, vjerojatno, neće biti snimljen, a više ga je nego zaslužio.

Neka, barem, ova priča ostane kao svjedočanstvo.

O jednom velikom čovjeku i njegovom gestu.

I o nama.