Kokuz u Americi

„Šta kokuz može namislit' ni voz ne može povuć'.”
- drevna bosanska izreka

Priznajem, praćenje reprezentacije mi je porok. Volim tu loptu, volim taj naš narod – šta ću. Znam da je to većini ljudi koja se nalazi na višem intelektualnom nivou od mene smiješno i infantilno, znam da je nekom čudno da je neko znao usred sedmice uzeti slobodan dan pa se po dvanaest sati voziti do Innsbrucka i nazad samo kako bi vidio prijateljsku utakmicu sa Egiptom (eee, kad je Salah još uvijek bio samo potencijal...) ili da je neko umjesto da ide na more u augustu išao u Grčku u oktobru, ali znam da i oni ne znaju kako je stvarno izgledao let Hajrovićeve lopte u Žilini i kako je to kad graničari pretresaju kombi pun sredovječnih ljudi samo zato što su rekli da idu na utakmicu.

Isto tako priznajem da nisam razmišljao o tome da idem u Ameriku gledati Bosnu i Hercegovinu na Mundijalu. Jednostavno, nisam se usudio sanjati. A i kako bih nakon one patnje sa San Marinom kući, da i ne spominjem ono švapsko trpanje u Freiburgu. Čak i nakon što sam sa istočne tribine Bilinog Polja ispratio onaj penal Bajraktarevića, nije mi kroz glavu prolazila opcija da Zmajeve gledam na onoj strani velike bare.

No, dva dana nakon utakmice – blinka onaj mesendžer u ćošku monitora. Šalje mi poruku prijatelj, Amerikanac koji je odselio iz Sarajeva prije nešto više od godinu dana. „Congratulations, Adis!!! Will you try to make the trip? If you do, we will meet you!” – biva ako se odlučim da dođem, idemo zajedno na tekmu u Torontu. „I'm going to try to get tickets”, dodade da će pokušati nabaviti ulaznice.

„Ako ti nabaviš ulaznice, avion i smještaj nisu problem”, na tečnom engleskom mu otipkam ja, momentalno zamišljajući dvije male porodice kako se raduju onoj Alajbegovićevoj golčini u rašlje pokraj nemoćnog Crepeaua ili kako se već zove golman Kanade. Naravno da je taj gol već postignut i, ako vas zanima, prethodila mu je sjajna akcija gdje se Kerim oslobodio na lijevoj strani nakon savršeno odigrana četiri pasa u trokutu sa Sejom i Tahirovićem. Mislim, ni moja mašta nije dovoljno snažna da u njoj Barbarez Tahirovića drži na klupi ali ovog puta je više nego opravdao selektorovo povjerenje.

I tako nakon ovih par poruka sjednem i kontam... Vala, to je nešto što se vidi jednom u životu. Ma vrijedi se malo stisnuti i uštedjeti, ma i kredit dići za taj doživljaj i te uspomene. Ma ovi što kritikuju druge zbog idiotskih zaduživanja ne mogu to shvatiti, evo ni ja nisam do sad shvatao da ljudi mogu ići u dug zbog ćeifa ali život je jedan, živi ga Fikreta... Biće tih prvenstava, ali hoće li mene biti, realno? Ne zna insan koliko mu je zapisano, pa i vjera kaže da se na hadž ide čim se može i da se ne odlaže – nije to bez razloga. A i koliko to može koštati? Ulaznice možda sto, dvjesta, trista dolara – ma vala da su i četristo nije to svaki dan.

Ne mora se otići na more, ima i dogodine ljeta ali nema Bosne na Mundijalu. I šta fali ovom parketu, ne znam ni otkud mi ideja da ga mijenjam. I ti neki sitni ćeifi na koje čovjeku idu pare svaki dan – te kafa tu, kolač tamo... Pa samo da se toga odreknem na dvije godine, eto mi Amerike. Nego, pošto su te ulaznice i avionske karte?

Otvorim tab tamo, tab ovamo – FIFA u jedan, onaj neki skyscanner u drugi, Airbnb u treći. Metnula me FIFA u neki online red za čekanje, neki crven krug odbrojava u koja sam doba, ma ne pomjera se isto kao da karte za Merlina na Koševu prodaju. Ovamo u drugom tabu neka presjedanja, neke kombinacije, nema leta ispod hiljadu dolara, ima iz Beča za 500 a Beč nije preko svijeta – devet sati vožnje a imam kod koga auto ostaviti... Na granici čekaj, čeka sav svijet pa čekaj i ti.

Slagaću vam, ali prošao je i sat dok me nije propustilo na FIFA-inu šubu od šaltera za ulaznice. Otvorim onaj sajt, kao i svaki dobar gost uzmem one kolačiće što nutkaju, unesem one podatke ko sam i odakle sam, kliknem na ono select match, odaberem CAN v BIH... kad imam šta i vidjeti – najjeftinija karta 1,240 dolara! Dvije hiljade i sto naših maraka! Pogledam da nisu slučajno kanadski dolari – jok, oni američki. Zaškiljim na jedno oko, saberem te ulaznice, avionske karte i gorivo do Beča (u onaj treći tab sa smještajem u Torontu ne smijem ni zaviriti) i kako god sračunam ja ne znam ko bi normalan platio tolike pare za taj ćeif od par dana?! Pa jel normalno da ima neko ko bi čak i kredit za to uzeo?! Pa za te pare mogu cijelu fasadu obložiti ekranima da cijela mjesna zajednica gleda SP 2026!

Nego, nije to loša ideja. Veći ekran. Ovaj od 55” je prije sedam-osam godina bio taman, ali otad mi je dioptrija baš porasla a i napredovala je tehnika, povećala se rezolucija, oni igrači se tačno nekako smanjili. Kad se sjetim Formule 1 ranije, ona traka sa grafikom nekad bila do pola ekrana, sad se skupila da ne možeš ništa pročitati – onaj Mercedesov znak im prije bio k'o da su ga sa haube skinuli, sad ti treba dvogled da ga vidiš. A i kako smo srušili pregradni zid TV gledam haman sa četiri metra, evo i Google kaže da je za tu distancu minimalna dijagonala 65”. Ma uzeću vala 75” – kad je reprezentacija na Svjetskom nek i hala gori. Biće sigurno neka dobra akcija televizora uoči prvenstva...

Zvoni telefon. Dobro poznato ime automehaničara. Zna oderati, ali zna i uraditi, ne treba dušu griješiti.

- Halo, kad si ti mislio raditi onaj veliki servis? Ja sam pun ovog mjeseca ali da te planiram za maj, ako misliš raditi ono što smo govorili, Boga mi ti je vrijeme. Ja se ne bih zaje***ao, a ti kako hoćeš.

- Ništa, planiraj ti mene da to završimo.

A onaj televizor... Ma može se malo fotelja i privući, čuj malo mu pedeset i pet inča.