Živio sam neko vrijeme u švicarskim Alpama, ali nigdje mi hladnije nije bilo kao u Bugojnu. Bio sam u tom gradu u vojsci; kad s Rostova vjetar puhne, tu se i trepavice smrznu. Jednom sam morao stražariti na minus 26. I onda nekoliko godina kasnije, kad sam gledao film Fargo braće Coen, taj zimski kolaž me podsjetio baš na Bugojno. Zanimljivo, moj tetak, koji je rodom iz bugojanskog kraja, imao je Ford Sierru, a glavni likovi u Fargu voze auto sličnog imena – Oldsmobile Cutlass Ciera.
Nema većih majstora da od banalnog izvuku cijelu filozofiju priče od Joela i Ethana Coena, uz neizostavnog Quentina Tarantina, dakako. Baš takav i jest automobil kojim se dva poluamaterska kriminalca vozaju po zimskim betinama između Sjeverne Dakote i Minesote. Neugledni, bež Oldsmobile Cutlass Ciera običan je, gotovo neprimjetan automobil, ali upravo zato savršeno uklopljen u hladni, suzdržani i ironični svijet koji su stvorila braća Coen.
U tom smislu, Ciera nije samo automobil – ona je produžetak likova. Nema tu brzine, luksuza ni stila. To je auto koji se ne pamti, baš kao što ni plan otmice u Fargu nije zamišljen da bude spektakularan, nego “dovoljno dobar”. I upravo tu počinje problem. Lik Jerryja Lundegaarda, kojeg igra William H. Macy, oličenje je te vrste prosječnosti koja pokušava izgledati pametnije nego što jeste. On prodaje automobile, olovkom šara brojeve šasije, vara u sitnim stvarima i vjeruje da može kontrolirati situaciju koja mu je zapravo već pobjegla iz ruku. Ciera u tom kontekstu djeluje kao savršen simbol – automobil koji dolazi iz salona, ali završava u zločinu koji nikada nije trebao ni početi.
S druge strane, otmičari koje igraju Steve Buscemi i Peter Stormare dodatno naglašavaju tu apsurdnu dimenziju. Njihova dinamika – jedan nervozan i pričljiv, drugi hladan i gotovo nijem – odvija se upravo u tom istom automobilu koji kao da ne pripada nikome. Ciera postaje prostor napetosti, ali i groteske, mjesto gdje se banalnost svakodnevice sudara s brutalnošću, a tako to mora kod braće Coen.
A možda me je sve to i podsjetilo na Bugojno zbog jednog drugog automobila. Tetakova Ford Sierra bila je dio pejzaža mog djetinjstva i mladosti, jedan od onih automobila koji su osamdesetih i devedesetih na Balkanu imali gotovo kultni status. Sierra se proizvodila osamdesetih godina, uglavnom u Njemačkoj, Belgiji i Velikoj Britaniji, kao Fordov odgovor na novu eru porodičnih automobila – aerodinamičnih, modernijih i praktičnih. U početku je izazivala podijeljena mišljenja zbog neobičnog, zaobljenog dizajna, ali je s vremenom postala simbol jedne epohe. Na našim cestama Sierra je često bila znak da je neko radio u Njemačkoj ili Švicarskoj, da je donio komad Zapada kući.
Da se vratimo u Fargo i film koji zapravo i nije priča o hladnoći, nego o ljudima na margini koji često prave pogrešne izbore, vođeni sitnim interesima i lošim procjenama. Lik trudne policajke, Marge Gunderson, vraća ravnotežu među zvijezdama, jer je sušta suprotnost svemu što predstavljaju ostali karakteri. Dok se drugi likovi zapetljavaju u laži i pohlepu, ona vidi stvari jasno. U zimu 2013. vozio sam se tim putevima, išao sam u Minneapolis, i nevjerovatno je kako je ta hladnoća prenesena na filmu. Baš u hotelu gdje je snimana scena u kojoj policajka Marge sreće jarana s koledža, bio sam s rodbinom koja je iz tople Hercegovine došla u hladnu Minesotu. Tako smo u hladnom februaru razgovarali o trešnjama, breskvama i vinogradima, vjerujući da će i u Minesoti behar doći nekako s proljeća.
Na prvi pogled te pejzaže ništa ne spaja, ali postoji ista vrsta hladnoće koja čovjeku ostane u kostima, isti osjećaj udaljenosti i neka tiha melanholija koju nose mjesta na rubu velikih mapa. Bugojno i Fargo, Bosna i Minesota, vojnička straža i filmski kadar – sve to djeluje nespojivo, a opet ih veže nešto neobično poznato: zima koja čovjeka prisili da sporije misli, pažljivije gleda i duže pamti.
Možda me zato Fargo nikada nije podsjećao samo na jedan film, nego na jedan osjećaj. Na Bugojno iz vojničkih dana, na tetakovu Sierru, na hladan zrak koji peče lice i na ljude koji, bez obzira gdje žive, pokušavaju pronaći malo topline u svijetu koji često djeluje ravnodušno. Negdje između Bugojna i Farga ostala je ta ista bijela uspomena koja se vrati svaki put kad zapada snijeg.
Povezane novosti
Život su penali
U očekivanju nastupa na Svjetskom prvenstvu, naš se saradnik prisjeća kako je njegov život tekao paralelno s fudbalskim događajima: od jarkog sunca Verone, preko Firenze, do pakla Cardiffa i Zenice.
Zakon Drine
Slučaj iz Goražda pokazuje koliko je teško uskladiti razvoj i zaštitu okoliša. Ključ ostaje u poštivanju zakona i odgovornom upravljanju projektima.
Moć kazne
Uprkos apelima i kampanjama, vozači i dalje ne odustaju od mobitela za volanom, često i pred očima policije. Rješenje se nameće samo po sebi – više kazni, više kontrole i manje tolerancije na opasnu neodgovornost.
