Kako je Fiat Uno prije 40 godina promijenio tok autoindustrije

Ćao! Ja sam novi FIAT Uno! Originalni je pozdrav i ujedno inicijalni slogan snimljen na vinilu koji je 1983. ušao u svakodnevni život Evropljana. Iza te reklame skrivao se ponos industrijske grupacije koja je obilovala modernim tehnologijama i najsavremenijim robotizovanim proizvodnim procesima. Poslije se marketinški odjel igrao sa sloganom ''Uno je Fiat'', kao snažnom porukom koliko je ovo bio važan model za talijanskog diva. Fiat Uno nije bio samo dio proizvodne revolucije, on je promijenio cijeli način zamišljanja, razvoja i proizvodnje automobila. Uno je bio tipični obrazac i svojevrsna paradigma koji je promijenio tok tadašnje autoindustrije otvorivši put mnogim rivalima u godinama poslije.

Čuvenu Fiatovu Jedinicu dizajnirao još čuveniji Giorgetto Giugiaro. Iako su forme bile uglaste, Uno je imao koeficijent otpora zraka (Cd) od 0,34. Bio je jako zapažen po svom komfornom unutrašnjem prostoru, potrošnji goriva, kao i po svojoj vožnji i upravljivosti. Uno je imao nezavisni prednji ovjes MacPherson i stražnji ovjes s klasičnim ramenima s teleskopskim amortizerima i standardnim oprugama. Koliko je taj koncept bio pogodak svjedoče bezbrojni automobili koji ga koriste i dan-danas.

Kočioni sistem imao je diskove na prednjim i doboše na zadnjim točkovima. Bio je opremljen s nekoliko provjerenih benzinskih motora zapremine od 903 do 1498 ccm (45 KS – 118 KS) i tri dizelska motora 1301 ccm, 1367 ccm (turbo-dizel) i 1697ccm (45 KS – 72 KS). Svi motori su imali 4 cilindra što je recimo za današnje standarde nemoguća misija. Verzija Turbo i.e. je ostavila poseban dojam o kojoj oktanski ovisnici sanjaju i danas. Mala masa od oko 850 kg i velika snaga od preko 100 konja iz malenog 1,3-litrenog motora, ali uz pomoć prednabijanja u vidu turbopunjača i elektronskog ubrizgavanja koje je Fiat dobavljao od Boscha, bili su recept pristupačnih ''raketa'' 80-ih, a neki od njih se mogu sresti na cestama u izvornom stanju.

Rani modeli najčešće su se isporučivali u verziji Uno 55S. Ispod poklopca motora nalazio se 1,1 litarski benzinac s Weberovim karburatorom i jednom bregastom osovinom, a motor je razvijao više nego dovoljnih 54 KS pri 5.600 o/min uz 86 Nm obrtnog momenta pri 2900 o/min. Snaga se prenosila na prednje točkove preko ručnog mjenjača s pet stepeni prenosa. Poslije je uvedeno elektronsko ubrizgavanje (Bosch) i elektronsko paljenje (Magneti Marelli), dok je najveći dobitak bio inovativni i legendarni Fire motor koji se premijerno ugrađivao u Uno od 1985.

Naime, Uno je bio prvo vozilo opremljeno ovim draguljem talijanskog inžinjerstva koji se proizvodio 35 godina i u produkciji većoj od 23 miliona jedinica. Naziv mu je akronim za potpuno integrisani robotizovani motor (Fully Integrated Robotized Engine) i odnosi se na inovativnu metodu kojom je nastao, odnosno robitizovani sistem sklapanja. FIRE motor je bio kompaktniji i lakši (samo 69 kg), jednostavniji u svojoj filozofiji dizajna (sa 95 komponenti manje od prethodnika), moderniji (prelazak sa sistema klackalica na bregastu osovinu), pouzdaniji i lakši za sastavljanje. Savršeno se uklapao u temeljnu filozofiju Una.

Uno je imao skromne vanjske dimenzije, ali jako iskorišten unutrašnji prostor za četvero odraslih sa jako robusnim i istovremeno razigranim kokpitom i specifičnim prekidačima koji su ostavljali dojam neuništivosti. Bio je dug 3644 mm, širok 1548 mm i visok 1432 mm, dok je  međuosovinski razmak iznosio 2362 mm. Na vagi je imao masu od svega 730 kg. Zato je za ono vrijeme bio agilan i u gradu jako spretan. Najveća brzina iznosila je 150 km/h, a od 0 do 100 km/h mogao je ubrzati za 15 sekundi. Prosječna potrošnja goriva bila je 6,4 litara na 100 km. Za ono vrijeme bile su to više nego optimalne brojke.

Nakon redizajna 1989. koji je jako podmladio Fiatovu uzdanicu i donio jako efektivan dizajn s još nižim koeficijentom otpora (0,30) zbog popeglanog čeonog dijela, proizvodnja za evropski Uno je završila 1995. godine s više od 8,8 miliona proizvedenih primjeraka. Bilo je to zlatno doba Fiata, a Uno završio na listi kao osmi najprodavaniji automobil svih vremena. Zamijenio ga je Punto sa svojim revolucionarnim dizajnom s visoko postavljenim stop svjetlima, koji je takođe nagrađen titulom evropskog automobila godine. Poslije se Uno još dugo zadržao širom planete, pogotovo na manje razvijenim tržištima, a njegov drugi dom je bio Brazil gdje se nakon 37 godina proizvodnje konačno penzionisao 2021. Praktično njegov koncept i revolucionarna arhitektura automobila, poštujući načela produktivnosti i funkcionalnosti, su veći dio vremena ostali netaknuti što govori koliko je ovaj više nego uspješni projekat istovremeno izdržao test vremena kao možda i najveći ispit u njegovom životnom ciklusu.