Kako je Chuck Norris spasio Stolac

Prekoputa škole, Niko B. je osamdesetih otvorio videoteku i nazvao je po kafiću koji se također nalazio u prizemlju kuće njegovog oca – Roko. Za Stolac je to bilo golemo, a videoteke su u to vrijeme bile neka vrsta prozora u moderni svijet. Videokasete su bile blago, a nabaviti novi film Schwarzeneggera, Van Dammea ili Stallonea bilo je ravno nabavci karte za utakmicu finala baraža za Svjetsko prvenstvo između Bosne i Hercegovine i Italije na Bilinom polju.

Sjećam se da je neko duhovit i inteligentan na omotima Rokovih iznajmljenih kaseta nacrtao Chaplinov štap i cilindar, pa bismo, kad bismo dobili neki važan film, iz videoteke izlazili poput Chaplina, sretno vrteći zamišljeni štap. Filmove koje sam gledao više puta presnimavao sam, pa sam sve do rata imao malu kolekciju, među kojom i dva filma Chucka Norrisa, koji je nedavno napustio Zemlju i namignuo nam s nebesa.

Prvi je poznat po kultnoj borbi s Bruceom Leejem u filmu Na zmajevom putu. Ta scena, snimana u rimskom Koloseumu, nije bila samo borba dvojice majstora borilačkih vještina, već sudar filozofija, stilova i karizme. U toj borbi Chuck je morao izgubiti, ali je prije završnog udarca pokazao ono što ga je činilo posebnim – smirenost, kontrolu i dostojanstvo čovjeka koji zna da stoji nasuprot legendi. I iako je u tom filmu bio ''druga strana'', upravo je u toj gladijatorskoj areni zakoračio u vlastitu mitologiju – nepobjedivog lika koji će, prema legendi, kad dođe kraj svijeta, ugasiti svjetlo i zaključati vrata.

Drugi Chuckov film koji je do 1993. godine stajao na mojoj polici bio je Teksaški rendžer McQuade. U tom filmu Chuck je bio – Chuck: izgradio je lik koji će definisati njegovu karijeru – samotnjaka, rendžera koji ne pripada sistemu, ali ga ipak štiti. Bio je tih, povučen i neumoljiv kada pravda to zahtijeva. Nije govorio mnogo, ali je znao kada i koga treba udariti – desnicom ili mae gerijem. U tom filmu McQuade ima vlastite metode, a glavni protivnik mu je trgovac oružjem uz meksičku granicu, kojeg glumi još jedna legenda, David Carradine – onaj isti Bill kojeg Tarantino nije mogao ''ubiti'' u jednom, nego su mu trebala dva filma.

Posebno mjesto u tom filmu zauzima Chuckov automobil – legendarni Dodge Ramcharger. Nije to bio samo rekvizit, već produžetak njegovog karaktera. Prašnjav, robustan, izudaran sa svih strana, ali uvijek spreman da ponovo krene – baš kao i McQuade. U sceni kada izlazi iz pijeska, zajedno s tim vozilom, Norris zapravo simbolično pokazuje ono što ga je definiralo kroz cijelu karijeru: povratak i otpornost koje je pretvorio u mit.

Dodge kao marka oduvijek je nosio tu vrstu sirove, američke snage – vozila koja nisu napravljena da budu lijepa, nego da traju i izdrže. Ramcharger je bio upravo takav: tvrdoglav, izdržljiv i pomalo grub, ali pouzdan do kraja. Nije slučajno da je baš takav automobil pripao McQuadeu – jer i jedan i drugi funkcionišu po istom principu: idu naprijed, bez mnogo objašnjenja i bez odustajanja.

Chuck Norris bio je više od akcijske zvijezde: simbol discipline, snage i jedne stare, gotovo zaboravljene vrste herojstva u kojoj riječ vrijedi jednako kao i šaka. Njegova pojava na ekranu nije tražila spektakl – on ga je donosio samim prisustvom, pa su i ''činjenice'' o njemu postale dio globalne pop-kulture.

Na kraju, ostanu sjećanja na videokasete, na šum trake koja se premotava i slike koje ne blijede: jedan Dodge koji izlazi iz pijeska, Chaplinov štap koji se vrti u zraku i čovjek koji zapravo nikada i ne može otići. Možda su upravo takve slike i pomogle mojim Stočanima kada je bilo najteže – imali su otpornost kakvu je nosio Chuck Norris i duh, prkos i volju za životom kakvu je širio Charlie Chaplin. U toj mješavini snage i nade ima nečeg što traje duže od vremena. Kao moj rodni Stolac.