Jensen FF: Genije kojeg tržište nije moglo razumjeti

Koliko ste puta dosad čuli da neke ideje koje je su bile prosperitetne i dobre za neku zajednicu – jednostavno nisu našle plodno tlo. Ovo je priča o automobilu koji je prvi imao stalni pogon na četiri točka i ABS sistem. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad je automobilski svijet inzistirao na brzini, snazi i glamuru, prestižu u svakom smislu, teško je bilo pretpostaviti da će budućnost izgledati bitno drugačije.

Za britanski Jensen FF danas se kaže da je tiho najavio budućnost. Jer, danas smatramo da pogon na sva četiri točka ili sistem koji spriječava blokade kočnica, praktično, oduvijek postoje. Ali, nije tako: u šezdesetim, kad su sportski automobili uglavnom “čučali” na zadnjem pogonu, a glavna prednost u trkama bila hrabrost vozača, mala britanska kompanija razvijala je vlastiti sistem koji će u modu doći više od dvije decenije kasnije. Zvali su se Jensen FF, a nastajao je u trenutku kad (je) svijet izgleda(o) kao sasvim solidno mjesto za život. Plus što se nagovještava i moguća prednost  istraživanja ostatka kosmosa: 1. marta 1966., poslije tri mjeseca leta, na planet Veneru slijeće prvi svemirski brod koji je stigao na drugu planetu, riječ je o sovjetskoj  Veneri 3, a tri dana kasnije je John Lennon izjavio da su Beatlesi popularniji od Isusa. Što je nadiglo popriličnu frku, ali uvijek je važno je da je zabavno. Iste godine, John Freinkenheimer, hollywoodski reditelj velikog zamaha kojeg nije uvijek pratio isti nivo u estetskom izrazu, završio je film Grand Prix, u kojem nastupa sva sila zvijezda (dok glavni unak to, zapravo, nije). Krajnji rezultat je, u osnovi, soap opera sa zvukom i mirisom spektakla.

Što se tiče Formule 1, Jack Brabham, prvi Australac koji je osvojio titulu je prekinuo nastavak dominacije Ferrarija. Na 24 sata Le Mana u kontroverznoj trci koja je 2019. dobila svoj film sa Christian Baleom i Matt Damonom, zvanično je pobijedio, pobjeda je opet otišla u Australiju, u Fordovom bolidu, a u Trans – Am prvenstvu koje je trebalo biti spomenik američkoj industriji pobijedio je, u Alfi Romeo, Jochen Rindt, jedan od najvećih pjesnika automobilizma u historiji. Koji svakako, zaslužuje svoju priču.

No, vratimo se mi Jensenu, prototipu luksuza i sigurnosti: tako skup (6.500 funti što je današnji ekvivalent od 120 do 150 hiljada eura), težak za održavanje i žedan do mile volje, nikako nije ni mogao biti hit. Većina vozača nije razumijevala čemu služe nove tehnologije 4WD i ABS, I zašto je ta lađa koštala više od Aston Martina. Kojeg je, usput, već uveliko vozio James Bond.              

Za Jensena se kaže da je bio tehnološki manifest: pogon na četiri točka razvila je kompanija  Ferguson Research, i nazvalo ga sistem Ferguson Formula. Radi se o mehaničkom sistemu sa centralnim diferencijalom koji stalno raspoređuje snagu između prednje i zadnje osovine. To danas zvuči normalno, ali za to vrijeme je bilo prilično radikalno. Za sportske automobile je tada važilo da je zadnji pogon jedini pravi za brzinu i uživanje u njoj. U Jensenu su razmišljali drukčije: što je ovjes čvršći auto je brži.

Još veće iznenađenje je bio sistem Dunlop Maxaret, mehanički ABS kojeg su “pokupili” iz avijacije. Njegov zadatak je bio spriječiti blokiranje točkova pri iznenadno jakom kočenju. Stvar nije bila elektronička, nego mehanička – senzori i ventili.  To je u praksi značilo kraći put kočenja i veću kontrolu, što su osobine koje su masovni proizvođači uveli tek krajem sedamdesetih. Dakle, Jensen FF je bio automobile koji je vozačima nudio tehnologije, koje tržište još nije moglo razumjeti.

Iako je tehnika ovog luksuznog modela bila futuristička, on je izgledom bio izrazito klasičan. Može se kazati da je Jensen FF je bio grand tourer u pravom smislu riječi. Dugi poklopac motora, elegantna krovna linija s padom i raskošna unutrašnjost. Drvo i koža su mu dali izgled tipičnog britanskog luksuznog kupea, sličnog Aston Martinu ili Maseratiju.

Ali, ispod površine je  bio “opasniji”.

Umjesto britanskog ili italijanskog motora u Jensenu su izabrali američki big-blok V8 iz Chryslera. Zapremina 6,3 ili 7,2 litra je nudio veliki broj obrtaja i snagu od više od 330 konjskih snaga. Do stotke je auto išao oko 8 sekundi, a mogao je ići i preko dvjesto na sat. Takva kombinacija britanske elegancije i američke sirove snage stvorila je zanimljiv kontrast. Jensen FF nije bio sportski auto za trke već brzi kruzer za duge razdaljine. To, rekli smo, ima cijenu: kod kobinovane vožnje je trošio između 18 i 22 litra, a kod brze vožnje i 25 litara na sto kilometara. U trenutku u kojem je luksuz bio važan, a racionalnost itekako potrebna, Jensen FF postao je previše egzotičan, preskup i proždrljiv za šire tržište.

Nije ni čudo da je Jensen napravio svega 320 primjeraka. Cijena je premašivala većinu luksuznih automobila tog vremena, a tehnološka složenost značila je zahtjevno i skupo održavanje. Dodajte tome ogromnu potrošnju goriva i imamo automobil koji je jednostavno bio previše radikalan za šire tržište. Ali, čini se da je ključni problem, ipak, bio negdje drugdje: kupci 1960-ih još uvijek nisu mogli razumjeti zašto bi luksuznom kupeu bio potreban stalni pogon na sva četiri točka i ABS.

U to vrijeme, automobil je prvenstveno bio simbol slobode, brzine i prestiža, a ne sigurnosti, stabilnosti i tehnološke pameti. Jensen je govorio o budućnosti, ali tržište je insistiralo na sadašnjosti.

Danas se model FF smatra jednim od najvažnijih tehnoloških pionira u historiji automobilske industrije. To je dokaz da inovacija sama po sebi ne garantuje uspjeh i da se automobil jednostavno može roditi prerano. Kao i u drugim disciplinama: ne smijete biti previše ispred trenda ako hoćete komercijalni uspjeh.

U njemu se može prepoznati klica modernog automobila: moćan, siguran i inženjerski smion poduhvat.  A to je vrsta koju je svijet tek decenijama kasnije počeo istinski cijeniti.