Igman leti visoko

Prvih šest mjeseci ove godine nije donio prevelika poslovna uzbuđenja i privredne rezultate veće od očekivanih. Izuzimajući neke velike trgovce koji se šire i napreduju, i kao ugostitelji na sve strane traže nove radnike, u fokusu je bila namjenska proizvodnja u Igmanu, Bugojnu i Goraždu. Ministri su često posjećivali te kompanije pri čemu se jedan od njih fotografisao s puškom u ruci pa me i ne čudi što je i mene tim povodom neko upitao: Hoće li to opet biti rat! Odgovorio sam: „Ministar je na Facebooku. Pitaj njega“!

Veoma značajno je to da smo u svijetu prepoznati kao proizvođači kvalitetne municije i da vrijednost njenog izvoza u stalnom rastu. Zahvaljujući tome, konjički Igman je od početka godine za malo više od šest mjeseci ostvario prihod od 130 miliona KM. Mi bi zbog Igmana trebali pucati od ponosa, jer se municija masovno izvozi što doprinosi našoj ekonomiji. Nije poznato šta i kako posluju i šta rade mnoge domaće kompanije čak ni one svrstane u grupu velikih i strateških kao što je primjera radi mostarski Aluminij. O njemu se učestalo prestalo govoriti i pisati  nakon što je legendarni menadžer Jole Musa napustio mjesto generalnog direktora, a preminuo 2000. godine, a njegovi nasljednici od tada do danas nemaju naviku da javno komuniciraju.

Za razliku od Aluminija, Elektroprivreda BiH je u komunikaciji s javnošću. Pokazalo se to i ovih dana kada je generalni direktor te kompanije Sanel Buljubašić na maksuz sazvanoj konferenciji novinarima saopštio senzaciju: „Imamo gubitak od 331 miliona KM“!! Pri tom nije ni trepnuo, a postigao je rekord! Naime, od 2007. godine pa do ovih dana najveći godišnji gubitak ove Elektroprivrede bio je 120 miliona KM. To je svakako najznačajnija privredna vijest u državi u dosadašnjem periodu ove godine.

Da će finansijski oporavak ove kompanije biti težak i neizvjestan svakom je jasno, posebno i zbog činjenice da je kompanija primorana u što kraćem periodu van sistema (znači mimo rudnika u sastavu koncerna) nabaviti 200 hiljada tona uglja za termoelektrane i osigurati uredno snabdijevanje potrošača. To je novi trošak od 20 do 30 miliona KM zavisno od cijene uglja pri kupovini. Dakle, definitivno se može zaključiti da su rudnici i rudari lošim radom i drastično smanjenom proizvodnjom ovu kompaniju zavili u crno. Kao što je ona nekoć zavijala njih!