Gutenbergove niti (IV): Golf 3 među zvijezdama

Praviti život iznova teška je i mučna stvar, bez obzira na onu energiju i entuzijazam koje čovjeka drže kad se vrati na neko mjesto. Rovito i nesigurno je izgledao taj mir, u kojem smo se svi nadali da će sve biti kao i prije, a negdje se duboko pribojavali da dolazi  neka tamnosiva epoha koja može trajati vječno.

Prvo što je Tamara uradila kad je izašla iz kuće u Srebrenici i sjela u policijskog Golfa bilo je da izvadi svežanj, i odmah prebroji novac. Ali, papir se, pred njom i očima policajca Janjuša, koji je zaprepašteno gledao, jednostavno sasuo u prah. Kao posut nekom kiselinom, u starom filmu o ludom profesoru koji pravi okultne opite, novci su se, od vlage i dugog stajanja ispod kade, samo sasuli. Mogla je to biti i metafora da, nakon takve, biblijske tragedije, ništa materijalno nema nikakvu vrijednost, ali nije bilo vrijeme metafora. Ali, nije bilo vrijeme osluškivanja metafora, nego gledanja od čega će se živjetui. U prah se pretvorio i san o tome da će se s tim novcima neko vrijeme moći živjeti. Recimo da se za njih tada mogao kupiti novi Golf 3, čija je cijena bila nešto viša od petnaest hiljada maraka.

I šta sad? Tamara je dio puta preplakala, ali ju je, po dolasku kući, Ibro brzo smirio. ''Sve će se moći nadoknaditi i promijeniti u banci u Njemačkoj'', rekao je, ''jer je samo važno da se sačuvaju niti, utisnute pri štampi svakog bankovca s lijeve strane, ako se novčanica gleda sučelice''. Nisu, dakle, bili ni prvi ni zadnji koji su našli novce, za koje se mislilo da su propali. Bingo! Ipak, Golf trica će još dugo ostati njihov san, jer nisu imali svoj krov nad glavom. Jer, riječ ''kuća'' u ratnim vremenima dobila je novu dimenziju, i izgovarala se s puno više straha i zebnje nego ranije. Ta riječ više nije značila samo objekt u kojem se živi nego je poprimila drugi oblik, značila je prije svega sigurnost, a upisivao se i kontekst zavičaja. U dijaspori, ''idem kući'' je značilo da se ide u Bosnu i Hercegovinu, a Bosni je to značilo da ideš tamo odakle su te protjerali.

Ofental i Duldung

Kad je mali zavežljaj niti spakovan u staniol i zalijepljen selotejpom stigao rodici Husidi koja je od početka rata živjela, mislim, u Duesseldorfu, nije više bilo nikakvih prepreka. Službeno ljubazna, radnica na šalteru Deutsche banke je uzela ostatke, odnijela niti kolegi na provjeru, vrata na kraju šaltera su se otvorila, uveli su je u jedan biro, i isplatili sve do posljednje marke. Potpisala je priznanicu, i već naredne sedmice pare su bile na putu za Sarajevo.

Bilo je to vrijeme kad je Njemačka već bila izdala Befehl da se bosanske izbjeglice polako vrate u svoju zemlju. Nije više bilo ofentala i erlaubnisa (službeno dopuštenje, njemački, ipak, najpreciznije izražava pravnu stranu svijeta), niti duldunga (što je između ''tolerirati'' i ''patiti'') i znači  trpljenje, što je najtačniji mogući opis izbjeglištva. Ili im je bilo dozvoljeno da izaberu neku od ambasada prekookeanskih zemalja, Sjedinjene Države ili Australiju i tamo zamole za nastavak života.

U međuvremenu, život Jasika i svih drugih koji su se vratili u Sarajevo, polako nastavljao. Ispada da se dosta stvari ''vrtilo'' oko te Vogošće, u kojoj postojeći kapaciteti ni izbliza nisu bili dovoljni da prime sve one koji su htjeli živjeti tu. Što se proizvodnje Golfa 3 tiče, ona je kasnila, jer je TAS bio srušen skoro do temelja, pa nije preostalo ništa drugo nego da se 1995. proglasi bankrot. Tako će ostati zabilježeno da je Golf Trica bio jedini prije modela Mk 4 koji nije proizveden u Sarajevu, iako je jedan model Mk3, ipak, kao neka vrsta prototipa ipak sišao s proizvodne trake, ali je njegova sudbina ostala nepoznata. Kao što su neprovjerive, i uglavnom prešućene sve kasnije priče, a bilo ih je mnogo, i vezane su za izgradnju novih zgrada na ulazu u sarajevsko predgrađe, a tiču se novih društvenih odnosa u bosanskohercegovačkoj prijestolnici.

Trik starog bradonje

Razmjeran uspjeh Trice u Japanu nije dugo trajao, jer se Četvorka već bila pojavila 1997. godine. Na nekim tržištima u Americi i Južnoj Africi pojavila se 1998., čak i početkom 1999. u Kanadi, Meksiku i SAD-u, ali ništa se, jednostavno, nije moglo mjeriti s uspjehom Dvojke, njegovog super prethodnika.

Stari je Guttenberg, koji se za života toliko borio za svoj izum i bez kojeg civilizacija, jednostavno, nikada ne bi bila ovakva kakva jeste – a trajala je više od 600 godina – izgleda bio pobrinuo za sve. I sada nam se smješka s neke daleke zvijezde, jer nas je opet sve uspio prevariti, bez obzira što smo učinili puno toga da zatremo većinu onoga što je učinio za nas. Što je stvorila njegova civilizacija. Svijet je sve banalniji, i bahatiji, a stvari koje su dojučer izgledale dostupne, sve su dalje od nas. Pretvaraju se u prah, poput onog svežnja novaca koji je Tamara donijela iz Srebrenice.

Ipak, njegove su niti ostale duboko ugrađene u sve pore života, iako se čini da su nove tehnologije njegovo nasljeđe, konačno, dovele do logičkog kraja. Za koji je, očigledno, bio spremio još jednu malu smicalicu.

Jer, suprotno općem vjerovanju da je na novčanici od hiljadu maraka bio njegov lik – to, naprosto, nije (bilo) tako. Portret slikara Lucasa Cranacha Starijeg, po svemu sudeći, iako ni to nije do kraja dokazano, pripada Johannesu Schreyringu (1454. – 1516.), rektoru Univerziteta u Leipzigu i kasnije kanoniku Magdeburga i Halberstadta. Međutim, ni tu ne prestaju sumnje. Prema određenim istraživanja moglo bi se raditi i o astronomu i matematičaru Johannesu Schöneru (1477. – 1547.).  I tu, priči nije kraj: kako Johannes Scheyring nije imao potomaka, oporukom je 1516. godine osnovao Fondaciju porodice Ziering. Sve do iza Prvog svjetskog rata ona je potomcima brata Emerana Zieringa (1464. – 1547.) dodjeljivala dvije stipendije za mladiće i miraz za djevojke. Četiri i po vijeka kasnije, godine 1955. gradsko vijeće Magdeburga, tada u DDR-u, htjelo je raspustiti fondaciju, dakako, iz političkih razloga. Međutim, krajem 2007., nadzorno tijelo zaklade pokrajine Saska-Anhalt utvrdilo je da je raspuštanje bilo nevažeće prema zakonu koji je tada bio na snazi ​​i Fondacija je nastavila svoje postojanje. Ziering'sche Familienstiftung ponovno je, prema građanskom pravu, aktivirana 22. decembra 2010. upisom u registar fondacija pokrajine Saska-Anhalt.

I tu ova priča, konačno, prestaje. Sutra je novi dan, i ništa što je postojalo na svijetu nije moguće sasvim uništiti, ako je postojao barem jedan plemeniti razlog vrijedan borbe za njega. Zamišljam Adnana Jasiku i njegov Autoportret s Golfom Trojkom, i nekog povjesničara umjetnosti koji za stotinjak godina pokušava ući u trag svim motivima i onome ''šta je umjetnik htio reći?'' i ''zašto baš to?''.

Zbog niti koje nas sve povezuju. Nekada ih je moguće vidjeti, nekada ne. Stoje i sjaje. Gore u zvijezdama.