Gutenbergove niti (II): Diana – ostavljena ljepotica

Svoj životni zadatak, put iz Srebrenice za Skoplje, sa kvačicom na S, jer bi milicija u Srbiji svakih dvadesetak kilometara u maju 1992., zaustavljala auto sarajevske registracije – Lada Riva  2104. karavan, obavila je perfektno. Živjela je još neko vrijeme prevozeći raznorazne stvari skopskim ulicama – prozorska okna, police, karniše, saksije, dok se Jasike nisu, ono što se kaže, skućile. Ibro je znao da bi ga izbjeglički kamp ubio, to je depresija u kojoj hoćeš-nećeš sjediš svaki dan na krevetu, čekajući vijesti. Ko je poginuo, ko je gdje otišao, je li uspio spasiti glavu, je li, možda, ovome ili onome, dojučerašnjem komšiji, a sada vojniku Republike Srpske, u čijim je rukama život ili smrt, uspio platiti otkupninu. U tim stvarima čovjek ne zna kako će se ko ponijeti: neko koga si smatrao najbližim može te, preko noći zaboraviti sve i zbog velike Srbije i Kosova ravnog, svesti dole na Drinu i opucati ti metak u potiljak. Imovinu bi svakako neko odnio, da li domaći ili oni što ih zovu vikend-četnici. A i slaba su utjeha i vijesti da svako malo, u piću i šenlučenju, jedni na druge potegnu oružje. Bude i ubistava, ali trajaće to dok se oni pobiju između sebe: prije će potrijebiti sve nas. Tako, ili tako nekako je mislio Ibro, i nikako mu nije bilo jasno kako to da su ovi Makedonci ovako gostoprimljivi, i vole nas i primili su nas, i našli su mi posao u toj nekoj autolimarskoj radnji, i Tamara radi na crno u tom nekom granapu, te kirije nisu ni skupe, iako su to većinom straćare, ali šta ćeš, kad čovjek nije kući, i ne može da bira valja uzeti šta treba.

Klupko

Već se znaju i prepričavaju scenariji: po podrinjskim selima stradavaju viđenije srpske glave. Često su to ljudi oženjeni muslimankama. Takav je bio jedan Kojo, pogodio ga snajper iz šume, pred kućom, dok je nešto radio. I onda, otišlo se na ''uviđaj''. I tamo su našli ''tragove'': ostavljenu zelenu beretku, ili ljiljane, ili zajedno šahovnicu i ljiljane. I onda, sve ''samo'' ide. Na žalosti se povede priča: ''Eto, ubiše Koja, a kakav je čovjek bio? Je li kome zlo učinio? Nije. Nije nikome zlo ni pomislio! Nije, vala.'' I onda je dovoljno da neko naže: ''A, eto, kažu zna se i ko ga ubi.'' Možda se i ne izgovori, ali tu riječ svi znaju. Balije. I onda se klupko brzo razmota. I zna se ko je neprijatelj i od koga se treba bojati.

Ali, opet, kako narod kaže: neka svoga i u gori vuka. Prvi komšija iz Srebrenice, Vule, bio je kući nekakav šef izviđača, a ti su izviđači čudo kako su bili povezani. To je čudno bratstvo izraslo u kampovima na Boračkom jezeru, na Ohridu i Prespi, u onim noćima uz gitaru, i onim polaganjima raznih ispita o snalaženju u šumi, i sličnih vještina. Bilo kako bilo Broketa, kako su ga svi zvali – a nadimak je dobio po jednom od najboljih igrača Hajduka – brzo je okupio svoju raju, i moglo se nastaviti živjeti.  

Oni koji pošalju snajperistu iz Beograda, oni su sigurni. Njima i njihovoj djeci neće biti ništa.     

Ali, kako to da, domaćini ovdje, ipak, navijaju za Srbe? I da ih puno ima stavove četnika? Neki dan je onaj Sašo, smatrao sam ga finim dečkom rekao: ''Znaš, ja ovako to gledam. Ako je jedan najjači negde, onda treba da su ovi slabiji uz njega.'' Samo sam ga pogledao, i znao šta misli. Budala. Kao da bi njega, da je u sličnoj poziciji, neko nešto pitao. Ili, ipak, bi jer su iste vjere? Ovo je ionako sve krenulo jer su se popovi i hodže povampirili i krenuli utjerivati narod u nekakvu ''svoju'' vjeru. A ustvari, dobro je da smo živi i zdravi. I da se ne puca. A preživjeće se svađa ko je počeo rat, i ko je koga napao.

Pijaca

Dječak Adnan još ne poznaje stres: s jeseni gleda boje na skopskim pijacama. Sve je šareno kao u slikovnici. Crvene paprike, i one zelene, sa onom kao končanom teksturom po njima, u kojima na smeđem fišeku piše лут, i oni patližani, koje ovdje zovu malidžano, i neke one plastične trake u bojama, koje su prodavali, uglavnom, Romi. I pokoji Albanac. Za nekoliko godina Adnanu će Skopje postati blisko, doživjet će Vodno i Debar Maalo, i Čaršiju i čak će mu posvetiti i pjesmu, i taman kad su prošle te godine koje jeftini psihološki savjeti obično nazivaju formativnim, kad je nekako osjetio da bi mogao biti i Skopljanec, stekao prijatelje, prvi se put ozbiljno zaljubio – valjalo je natrag.

U Bosnu. I to avionom, iz Skopja za Zagreb, a onda u autobus i za Sarajevo.

Za njima će ostati cijeli jedan život. Život koji nikome neće moći ispričati, jer priče izbjeglica malo koga zanimaju. Iza njih će ostati i još jedna Diana, o kojoj se manje-više zna sve, a i o njoj smo ovdje pisali pa da se ne ponavljamo. Hit francuskih puteva u šezdesetim, završio je na balkanskim drumovima devedesetih, da ugasi svjetlo, nakon jednog mučnog, tragičnog i ni po čemu zapamćenog perioda. Dijanini uspjesi će već biti zaboravljeni, kad se avion DC-9, nove kompanije MAT odlijepio od zemlje na Skopskom Petrovcu.

Noseći troje ljudi natrag, u neizvjesnost i entuzijazam poraća.

Gdje počinju drugi životi i priče.