Gutenbergove niti (III): Policijskim golfom u Srebrenicu

Povratak iz izbjeglištva stresna je, i najčešće tužna stvar. Nakon početne radosti,  i entuzijazma, izbjeglicu dočeka teški udar realnosti. Nisu džaba stare statistike, one iz devedesetih, govorile da se svega oko tridesetak posto ljudi vrati na mjesto nekadašnjeg življenja. Sad je taj broj kudikamo manji, sigurno. Jer, kad čovjek ode par stotina kilometara daleko, lakše je pokupiti to ništa što si stekao negdje tamo, i vratiti se na svoje da kreneš od početka, nego preći hiljade kilometara do željenog mjesta za novi dom. Sve je to jedna teška muka, i o svemu tome se može govoriti tek sad, kad su ta sjećanja, skoro sasvim izblijedjela, kao stare crno-bijele slike iz djetinjstva.

U Vogošći

E, sad, Ibro i Tamara Jasika su tiho, ali spektakularno pobjegli iz Srebrenice da sačuvaju glavu, svoje i Adnana, njihova dvanaestogodišnjeg sina. Sad se vraćaju, četiri godine stariji, i lica obilježenih činjenicom da jednom pomaknut čovjek iz svojeg prirodnog staništa više nije cjelovita ličnost. Ako takva ličnost uopće postoji. Naselili su se u Vogošći: pripao im je stan nekog zločinca koji je pobjegao odatle. Da ludnica bude još veća, on je bio Hrvat, katolik, po ocu, pa se, možda, poput onoga Erdemovića, htio dokazati kao pravi ubica. Ko zna koliko je ljudi stradalo od njegove ruke, a Jasike nisu mogle ni sanjati gdje se vraćaju. Baš kao što, onda 1992. nisu mogli znati kuda idu, tako ih je pritiskala neizvjesnost onoga u što se vraćaju. Trajalo je to nešto malo više od tri godine, dok nije počela rekoncilijacija, i dok žena četnika Hrvata, nije podnijela zahtjev da dobije stan natrag. A, svakako nisu ni mislili ostajati u tuđem, takav život naprosto ne vrijedi, jer je uvijek pod nekakvom hipotekom. 

Kad su deložirani, našli su se u nebranu grožđu. Vrijeme pred rat su proveli u Srebrenici, u Sarajevo su došli silom prilika: kud sad? Onda je neko doznao da u Sokolović koloniji ima stan nekog tipa koji se prezivao Janjuš. Poslije rata je otišao u Ameriku, a imao je rođaka policajca, tamo u RS-u. Za protivuslugu, rođak je trebao odvesti Tamaru u Srebrenicu. Policijskim autom, jer se drugačije nije moglo, Golfom dvicom u plavo-bijelim tonovima i s ćiriličnim natpisom: полиција. Jer, tamo, iza limenog otvora u kadi, ostali su oni novci, koje je sakrila još 1992. I sve se promijenilo, ali je Gutenberg s njemačke marke, popularni ''Dedo'', još uvijek bio najjača novčanica. I to na isteku njegove epohe štampe, kad su tiskana slova i pisaće mašine polako odlazile na otpad, a u naš svijet trajno ušli kompjuteri i digitalna kultura. 

Ulazak u Srebrenicu, negdje u rano poslijepodne šokirao je Tamaru. Jeste da je bila pod apaurinima, i jeste da joj slika cijelog tog pejsaža bila smanjila, ali nije očekivala da na ulici, poslije tri sata nema žive duše, i da na kući njenog oca, prvoborca Hasiba, stoji četnička zastava. Nekakav je bandit, prosto, sve to zauzeo, i kafanu i obilježio teritorij. U torbi je opipala žicu, spremljenu da njome otvori onaj limeni poklopac na odvodu kade, i pronašavši snagu da zakuca na vratima, dok je iz kafića, stereotip li je, ili je stvarno, udarala Ceca: ''Otkad te sretoh/ja nemam mira/lepota tvoja/mene opija/a ti ne želiš da vidiš to/jer imaš ljubavi sto. / Zbog takvog života tvog/moji se snovi ruše/i mrzim lepotu tvoju/jer nemaš srca/jer nemaš duše.''

Vrata je otvorila starija žena. Blagonaklona.

''E, dobra ti sreća, šta si trebala?''

''Ja sam… Tamara… ovo je … moja kuća … bila.''

''A, hajde, izvoli …'' Uvela je unutra, i Tamara je gledala kako je manje-više sve bilo na istom mjestu, kako je i ostavila. Vitrina u dnevnoj sobi, dvosjed i fotelje, čak su i stoljnaci bili isti.

''Znaš, kako je … i ja sam istjerana iz svog. I znam da se nikad neću vratit'. Tako i ti. Uzmi, sve što odavde hoćeš, uzmi i ponesi, ništa neću gledati. Rat je zlo. I nema nazad.''

I baš zbog toga ''nema nazad'', Tamara i ne bi uzela nijednu stvar iz kuće i odnijela je nazad u Sarajevo. Nema razloga. To više nisu njene stvari, niti je to njezin život, niti je to njezina kuća. To sada pripada nekome drugom, i sve kad bi je i vratili, kao onaj stan ženi onoga Hrvata četnika u Vogošći, ona nipošto ne bi živjela tu.

U potrazi za ''Dedom''

Niko ne može živjeti na mjestu strašnog zločina, pomislila je, i malo od uzbuđenja, malo od teškog dana, a malo od toga joj se zamantalo.    

''Biće da su, onda i pare tu. – grozničavo je mislila, dok je išla prema  wc-u, gdje se trebala umiti.  Usporeni refleksi od lexiliuma, pomiješanog s kafom, malo su je ''prebacili'': zatvorila je vrata za sobom, i pustila vodu iz česme. Izvadila je žicu, skinula već rđom podobro nagrižen lim, i ugledala onaj smotuljak novaca, koji je sakrila i od sebe same u predvečerje rata. ''Dede'' Guttenberzi su bili tu, a tu je moglo biti jedno dvadesetak tadašnjih plaća u Bosni. U to vrijeme, to je za porodicu bilo pravo malo bogatstvo. Spas.

Strpavši novac u torbu, Tamara je izašla u hodnik, popila još čašu vode i zahvalila se starijoj ženi, koja je, to je shvatila, bila majka onoga ko je zakačio bajrak sa četiri S, i koji je s društvom uz Cecu, pivu i ljutu rakiju, provodio dane čekajući. Ne zna šta. Ili da počne novi rat, ili da ga kazne za prošli. Mrak je padao na Istočnu Bosnu, dok je policijski Golf dvica izmicao prema jugozapadu. Barem dio ušteđevine, ležao je u njenoj torbi.

''Biće dosta da se preživi barem godinu dana'' – pomislila je.

I bila sretna.