LADA RIVA KARAVAN (I): Gutenbergove niti

''E, sad je đavo odnio šalu'', reče sam sebi Ibro Jasika, dok je gledao kako kamionima prevoze vojsku preko Drine, granice sa Srbijom. April je mjesec, sve buja, ali nije kao prije: i šumama, i livadama se strah uvukao u kosti, grme kamionske mašine i ropotaju tenkovske gusjenice, i najavljuju nešto baš strašno. Sad, nije da mu se ide, ta mu kafana radi, tu dolazi bolja klijentela iz varoši, u općini nema puno nezaposlenih, ko hoće raditi ima i posla, i para. Ali, ne smije ostati paralizovan, osjeća da bi ga to moglo koštati greške koju sebi ne bi mogao oprostiti, pod uslovom i da sačuva glavu.

Sovjetski labuđi pjev

Ispred kuće je Lada Riva, 2104 karavan, relativno nova, bež farbe, ful oprema što se kaže, udobna porodična kola, koja će se pokazati kao jedan od najboljih izvoznih proizvoda Sovjetskog saveza, labuđi pjev industrije Žiguli, koji se vozio, valjda, svim cestama svijeta , od Danske do Kube, a proizvodio se na čak 13 trinaest lokacija. Danas, ta imena znamo kao ratne zone: Zapožje, Herson, Čerkasi, Lutsk…

Elem, rat počinje da tutnji, nema se previše vremena, a Ibro ima i sreće što mu je punac Hasib, bio komunista, i što kćerki nije dao ime Sabaheta ili Mujesira, što bi im sasvim sigurno otežalo odlazak. Nego je Tamara, što s kombinacijom s mjestom rođenja u Srbiji – bolnica je bila u Ljuboviji – možda u cijeloj priči daje dobitnu situaciju na bezbrojnim barikadama i kontrolnim tačkama. Koje su uvele ''regularna'' vojska očišćena od onih koji nisu Srbi, i paravojne formacije za koje se već priča da se ubijaju između sebe oko podijele plijena. I ta kuća u kojoj su je njegova, Hasibova, i nema se kad prodati. Ono što je dobio za kafanu, pola će u džep sa sobom, a pola neka ostane u kutiji, koju je stavio iza metalnog poklopca koji štiti ispust. Samo Tamara i zna za to.

Komešanje traje. Vrijeme je da se ide. 

 ''Šta će nama napraviti, kad ni život svojih ne cijene?'' – polako razlaže Ibro, i razmišlja gdje da okrene auto: dolje prema Han Pijesku i Vlasenici skoro da nema nikakvog smisla pokušavati, rizikovati da četnici skinu s  auta i njega i trinaestogodišnjeg Adnana, koji mirno promatra šta se događa. Probat će na Mali Zvornik, pa šta bude. Ipak, drugo je kad si u gradu, manja je mogućnost da te neko odvede iza kuće i likvidira. Ili je i to jedna od iluzija? Negdje u šumi ili na prevoju, lakše je da te kakva budala željna krvi svede u potok, i opali rafal. A i kad se i ako dočepa Srbije druga je stvar, tad mu ostaje još ''samo kontrola'' saobraćajne policije. Nije valjda toliki peh da ga oni ukebaju. Plan je gotov, ali ga može pokvariti detalj: registracija je sarajevska, s petokrakom zvijezdom, i tu onda nema greške da će ga zaustavljati svugdje i ispitivati, koga imaš u Sarajevu, gdje si pošao, što bježiš, pa neće tebi komšija ništa biti i takve stvari. Treba ostaviti što manje mogućnosti za maltretiranje. I dočepati se Bajine Bašte, gdje je Tamarina rodbina, možda se tu malo pritajiti, i odmah za Skopje. Ovdje više niko, i ništa nije siguran.

Kvačica na S

Ibro iz ladice u šanku uzima makaze, i sprovodi u život genijalnu ideju. Stavit će kvačice na S, i auto će u oku onih koji ga budu gledali biti iz Šapca. ŠA. Šabac. Šahovski potez velemajstora u kojem će proći rutinsku kontrolu i prijeći Drinu još u jutarnjim satima. Odatle, je sat do Bajine Bašte. A onda do Skopja, u koje je bio namjerio. Biće još dobrih osam sati. Ako krenu ujutro, uz malo sreće i pokoje stajanje, predveče su u Makedoniji.

Cijeli njihov dotadašnji život ostaje tamo, dok Drina nestaje u sumaglici, a u neizvjesnost ih vozi automobil koji je, zapravo, derivirani i razvijeni Fiat 124, koji je firma Avto VAZ počela razvijati još od svog osnivanja. Bio je to nakon Bube i Forda, model T, treći najprodavaniji auto na svijetu čija je proizvodnja potrajala još dvadeset godina od događaja koje ovdje opisujemo. Rive su, inače, zvali Pyatorka (2105), Chetvyorka (2104) i , naravno, Semyorka (2107). Postat će, zbog cijene, popularna i u Velikoj Britaniji, i pravit će se volani na desnoj strani.

Na svu sreću, niko od njih troje iz porodice Jasika neće vidjeti ono što će se u njihovom kraju dogoditi u mjesecima poslije toga: život u izbjeglištvu je, uglavnom, iščekivanje loših vijesti. I sve što izbjeglica hoće jeste da poveže niti svoga prošlog sa svojim suvremenim životom, ali to, jednostavno, ne ide. Jer su niti pokidane. Od 18. aprila do 9. maja 1992. veći dio kuća u vlasništvu Bošnjaka bio je spaljen, a sljedećeg dana Srebrenica je oslobođena snagama otpora Teritorijalne odbrane BiH. Tako će ostati do jula 1995., jer će Srebrenica ostati utočište za bošnjačko stanovništvo iz cijelog niza općina u dolini Drine koje je preživjelo inicijalne napade VRS/VJ: Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Han Pijeska, Rogatice, Višegrada…

Do proljeća 1993. godine, kao rezultat progona širom istočne Bosne, civilno stanovništvo Srebrenice narasti će do cifre od oko 50.000 ljudi. Enklava je bila pod stalnim napadom snaga VRS-a. Glad, zima, neizvjesnost. Ranjenima u napadima VRS-a u Srebrenici muke su bile jezive, nekad i gore od smrti: gradska bolnica je imala samo šest doktora i gotovo nije imala pristup osnovnim medicinskim potrepštinama. Zalihe hrane brzo su se ispraznile i ljudi su počeli jesti sve što su mogli naći. Venecuelanski ambasador pri UN-u Diego Arria posjetio je enklavu u proljeće 1993. godine i opisao situaciju kao ''usporeni genocid''.

Nakon par dana priprema u Bajinoj Bašti, Lada Riva je sa sve kvačicama na S, stigla u Skoplje i izgledalo je da je njezina životna misija ispunjena. Dječaku na zadnjem sjedištu još uvijek nije bilo do kraja jasno zašto se tako brzo mora na put, ali pucnji iz daljine su ga uvjeravali da je otac u pravu kad govori majci da ne razmišlja više ni o čemu što je ostalo tamo, i da ne plače, jer još samo treba da kakav policajac shvati da ona nije to što piše u dokumentima, pa da sve ode u božju mater. Nije ni smjela reći da je onaj zamotuljak koji je ostavio u kutiju u otvoru u kadi, još jednom zavila u nekakav najlon.  Par sati kasnije niko više nije mislio o tome.

Nazdravlje, Skopje!

Dječak je gledao boje. I table gradova: Čačak, Kruševac, Niš, poslije Leskovac, Vranje… Boje su tada žive, ali sve je bilo nekako smeđe, kao da se sve pretvorilo u blato, boja Lade skoro se nije razlikovala većinom puta od okoline. I to je mogao biti njihove sreće. Kroz Srbiju bi tu i tamo sijevnulo neko zelenilo. I tekla poneka rijeka, da, ipak, dokaže kako je snaga prirode beskonačna, jača od svih ljudskih emocija. I strahova.

Pred ponoć, jer su putevi bili izlokani stalnim pomjeranjima vojnih trupa, pa se duže stajalo u kolonama, konačno su ugledali Skopje. ''Živi smo'' – reče glasno otac. Taj će čudni, narastajući, volšebni i depresivni grad biti njihov dom naredne četiri godine.

I u njemu će ostati dio njihovih života i srca.

I refren, s radija: gradot posti/gradot pije/gradot bdene/gradot spije/runo utro/ škembe čorba/posle sekoj/ svoja borba. Je, je, je, da, da, da … Nasmehni se, ne beri gajle/namigni mi ajde nazdravlje…