Moćno djeluje gradilište od samo nekoliko kilometara na magistralnom pravcu M-18 Tuzla – Sarajevo, na kojem austrijska kompanija Strabag gradi traku za spora vozila, a kako bi se ubuduće ona i ostali učesnici u saobraćaju mogli kretati brže i bezbjednije. Gledajući iz automobila u pokretu, sve je ovdje stavljeno ''pod konac'': nove mašine, dovoljan broj ''uniformisanih'' radnika, saobraćajni inženjeri i tehničari na nogama pri čemu se promet odvija bez neuroze kod nas uobičajene u ovakvim prilikama.
Lijepo i prostrano djeluje dio puta na kojem su radovi okončani pa se stiče utisak da nam je široka cesta otvorila pogled ka prirodnim ljepotama ovog dijela Bosne. Neke domaće graditelje putne infrastrukture što brljave kada rade i otežu s poslom i rokovima, trebalo bi ovdje dovesti na pokaznu ekskurziju da ponešto nauče, baš kao i studente građevinarstva da steknu utisak kako se u prostoru realizuje ono što je nacrtano i planirano na papiru. Iako cijeli posao još nije okončan, a vidi se da je na dionici kod Olova pri kraju, putovanje od Tuzle do Sarajeva već je vremenski skraćeno za 15 do 20 minuta što nije beznačajno. Naravno, da Sarajevo i Tuzla moraju biti povezani modernom i brzom putnom komunikacijom i to mora biti prioritet svih vlasti koji ovoj državi žele dobro.
S druge strane, skoro će godina dana kako su prvi šetači prešli preko rekonstruisanog šetališta ''Pješačka zona – Sarajevski ćilim'' u Velikom parku u centru glavnog grada u što je, nek se i to zna, uloženo oko 1,6 miliona KM. Od tad pa do ovog časa još nisam primjetio da se kao nekad po asfaltu ovuda šeću i kreću roditelji s malom djecom u kolicima ili da mališane one što su tek prohodali puštaju da sami trčkaraju. Ćilim je načinjen od kombinacije raznih vrsta kamenih ploča po kojima se dječija kolica truckaju (pa se i probude ako spavaju), a mališani što bi da trčkaraju, olako mogu da zapnu o neku od grubih kocki i razbiju nos. Zato djece nema na ćilimu. Uz to, prazne ili poluprazne su i brojne klupe za odmor ovdje postavljene. Narodu se tu očito ne sjedi. Najbolje bi bilo čilim smotati i prostrti na neko drugo mjesto da se gleda a po njemu ne hoda. Kao u muzeju!
Povezane novosti
Semov Cadillac
Priča o Cadillacu kao simbolu američkog sna isprepliće se s portretom pisca koji je taj san vidio iznutra i prepoznao njegove pukotine, pretvarajući automobil u snažnu metaforu vremena, iluzije i trajnog sjećanja.
Kokuz u Americi
Od sna o Mundijalu u Americi do realnosti bosanskog budžeta – priča o navijaču, cijenama i granici između strasti i ludosti.
Kako je Chuck Norris spasio Stolac
Odrastajući uz videokasete, heroje i tihe lekcije o snazi i dostojanstvu, između Chucka Norrisa i Charlieja Chaplina, učila se otpornost koja će, kad je zatrebalo, postati stvarna.
