Fiat 850, ili šta je donijela mudrost?

Za gospođu Zehru

U nekim stvarima uvijek ostajemo djeca. Možda najprije u načinu na koji se branimo. Kad mi se u javnom saobraćaju, ili u kupovini dogodi neki nesporazum ili incident, ne znam odmah reagirati u svoju odbranu, nego se prvo zacrvenim i grčevito smišljam šta bih rekao. Tako, valjda, ostalo zapisano. Iz mostarske slobode i života kod dede i majke (dugo a, oni što znaju jezik, znaju, oni što ne znaju, ne moraju dalje ni čitati) upao sam u strogu sarajevsku osnovnu školu u kojoj je učiteljica odmah našla četvoricu žrtava, i ja sam, dakako bio jedan od njih. Dešu su njegovi roditelji brzo prebacili u drugu smjenu, Čipi je s roditeljima u trećem razredu otišao u Libiju, i što bi rekla braća, kurtalisao se bede, a Dado i ja smo ostali da do kraja, hrabro i stoički, podnesemo sve konsekvence ulaska u tinejdžerstvo.

Tabani pamte

Tog, zadnjeg ljeta prije polaska u školu se, doista ne sjećam, samo su možda moji tabani upamtili oštrinu stijena Makarske rivijere. Biće da su to bila Brela, a mi smo išli na more sa prijateljima: čika Safetom, koji je već tada, negdje početkom svojih tridesetih već počeo sijediti, što mu je uvijek kasnije davalo notu otmjenosti. A pomalo je svirao i gitaru, tako da mi je brzo postao omiljeni lik. Safet je bio geometar, i dosta je vremena provodio, kako se tada govorilo “na terenu”, zbog čega ga je moj Stari zafrkavao da tamo dok snima teren zagleda seljančice i čobanice, na šta se on blago smješkao. Njegova supruga, gospođa Zehra, nije davala puno na to, bila je dama i profesorica historije.  Osam godina kasnije, ona će me upisati u gimnaziju, ali do toga ćemo doći. Ili nećemo? Ili smo došli?

Prvi plivački, hm, ne može se reći koraci, nego zaveslaji, desili su se negdje tih dana. Godina je, dakle, 1973., i poput spužve upijam sve što pričaju Stari i Safet, kojeg odmilja zovemo Safo. Počinje se tu govoriti i šatrovački, sleng izvrtanja slogova koji će kasnije generacije dovesti do nezamislivih virtuoznosti. Nikad nisam imao šlauf, kao ostala djeca, Stari je mislio da su one ručne plivalice praktičnije, što je vjerovatno bilo tačno i zvao ih je njemački: Schwimmflüge, što možda i nije bilo tačno, ali je dobro zvučao. A može biti da je znao da ću, kao i većina muškaraca, u nekim godinama zaraditi šlauf oko pasa. I da ću ga se, uglavnom neuspješno, čitav život pokušati riješiti. Elem, skinule se Schwimmflüge, i malo dječije tijelo se pokušava održati na vodi. Čika Safet ga drži, ali dječak još uvijek ne vjeruje da je siguran, maše rukama kao pas, i govori:

– Safo, ti mene livo, ti mene nećeš stipu?

Što, naravno, izaziva smijeh. Njihov sin, Haris, zovemo ga Caci, je viši, ljepši i izduženiji od mene, stariji je oko dvije godine i već je ozbiljan dječak. Na jednoj fotografiji me je zagrlio, on je zagledan u daljinu i izgleda kao iz italijanskog neorealističkog filma, dok sam ja više za komedije, jer se tek naziru konture đavolka kakav bih mogao postati. Postoji i druga fotografija s tog ljetovanja. Na njoj smo opet nas dvojica, Caci i ja, i neki treći dječak, ne znam ko bi to mogao biti.

Ima s tog ljetovanja još jedna smiješna priča. Idući na plažu, pod jakim suncem, a, vjerovatno fasovavši dijareju od socijalističke hotelske hrane, nisam uspio stići do wc-a, i što bi rekao naš narod negdje na parkingu sam se ubarabatio u gaće. To nikako ne spada u zamišljenu sliku samoga sebe koji je ravnopravan velikima, jer svi su stariji, pa zato i nisam pošteđen za.ebancije u kojoj se moje znanje marki i imena automobila, moja za njihove standarde fantastična memorija, miješa s činjenicom da sam pustio. Kad nešto progovorim, Stari i Safo me svako malo pogledaju i kažu:

– Lamborghini. A pune gaće.

I onda prasnu u smijeh. A meni neprijatno. Onaj dječji stid, poznajete ga dobro, koji ne prestaje, samo se pomalo modificira i stvrdne starenjem, kao smola od drveta kad postaje ćilibar, i kad postanete čovjekom.

Prije nekoliko dana sahranili smo gospođu Zehru. Na Barama, nešto više od stotinjak ljudi, što je kako reče N., moj cjeloživotni prijatelj “dobar broj ljudi za te godine, i ovo doba.” Sahrana je bila dostojanstvena, baš kao i ona. Truba, bez govorancija, porodica u kapeli, cvijeće i neki nesvakidašnji, cjeloviti mir, kakav valjda može biti samo duboko u prirodi. Mir njenoj blagoj duši, i njezinoj pameti s kojom je rješavala, valjda, sve probleme. Nekada bih, doista volio, da sam u životu imao njezinu mudrost, ali izgleda da se čovjek s nečim i rađa.   

Nekoliko dana prije njezina odlaska, iz Holandije, stigla je poruka: javila se G., drugarica iz srednje škole. Piše: “Ne znam jesam li ti to ikada pričala, ali jednom kad sam se naljutila na profesora Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, otišla sam se žaliti direktno direktorici. Mirno me je saslušala, i ništa zamjerila, i kasnije riješila problem. Kako je samo bila mudra ta naša direktorica. Poslije mi je tata rekao da je to tvoja familija.”

Formalno, i nije i jeste, jer Safo je bio neki mamin rođak, ali to nije presudilo. Tako je nekako s familijom: za neke ponekad pomisliš da je bolje da ih u putu nisi sreo, a za neke s kojima nisi krvno ni formalno vezan, bi da su ti najbliži. To se, valjda, zove prijateljstvo. A prijatelj je onaj koga zoveš kad ti je frka.

I kad ti je najljepše.

Uvijek, pa i nad otvorenom humkom, negdje ostajemo djeca.

Nova epoha

A da. Automobil. Safet je tada imao Fiata 850, može čak biti i da mu ga je Stari prodao, to sad nije ni bitno. Bitno je da je to bio auto koji je, nekako obilježavao novu epohu u kojoj je valjalo razmisliti o nasljedniku popularnog Fiata 600. Iako se taj model, kod nas poznat kao licencni Fićo dobro prodavao, krenulo se u razvoj. Interni kod se zvao 122, a onda je obustavljen. Jedan dio razvoja je prepušten Francuzima, iz čega je razvijena popularna Simca 1000.

A rezultat uvećavanja modela Fiata 600 je predstavljen 1964. kao posve novi model: Fiat 850. Bez obzira na obim i zapreminu motora, on će ime i oznaku zadržati sve vrijeme svoga postojanja.

Iz fabrike u Torinu nisu “gurali” model 850, što je i razumljivo, jer je “Fićo” išao tako dobro da nije bilo ni velike potrebe. Dolazila su nova vremena, Italija je izlazila iz ekonomske krize, automobili sa motorom straga nisu više bili u modi, a dolazili su novi modeli Fiata, prvo 126, a onda 127, nagovijestivši epohu u kojoj su stizala neka nova djeca. A mi to više nismo bili.

Uprkos mudrosti. Koja je trebala nešto donijeti.