Citroen Saxo: Auto za (na) svirku

Muzičar je, kaže anegdota, onaj ko nosi opreme u vrijednosti od pet hiljada, u autu od hiljadu, da bi na kraju ''zaradio'' sto. Nekih novčanih jedinica koje će opet gledati da uloži u neke instrumente, pojačala, pedale, žice, tipke i trzalice. U životu je tako: najvažnije je izabrati pravo ludilo za sebe. Jedni idu u ribu, kupuju štapove, opremu, mlatove, mušice i varalice, tražeći za sebe malo mira i htijući malo pobjeći od svakodnevice. Drugi, pak, idu u lov, treći su stalno oko kuća i vikendica i uvijek u OBI-ju ili Pennyju traže ''ono za ono'', četvrti vole rad u vrtu, podizanje, presađivanje i uzgoj raznog bilja. Ti ljudi kad se nađu skupa, mogu vam izgledati kao zavjerenici, ali svaka posvećenost može biti zavodljiva. Moglo bi se reći da današnjem svijetu fali posvećenih ljudi. Zagledani u tablete, mobitele i računare, imaju iluziju da učestvuju u nekoj globalnoj informacijskoj mreži, a sve je to jedna zabluda. Šarena laža, što bi rekli stari ljudi.

Iz plemena starih Saxa

''Moja'' plemena su oni koji svoje novce troše na muziku i knjige. Postoji, ali rijetko je, cijelo pokoljenje koje je spremno čitavu noć raspredati o membranama na zvučnicima, i vrijednosti kablova koji se uključuju u njih, da o kolekcionarima vinila i ne govorimo. Satima znaju razgovarati o tome kakav je bio omot neke ploče, ili ko je na njoj odsvirao gitaru na one dvije pjesme: svi oni, bolje rečeno svi mi, dio smo jednog, sad već duboko bivšeg svijeta, kojeg je proždiranje prvobitnog kapitalizma pojelo. Ili će pojesti. A povezani smo nitima vjere da su znanja pobrana čitanjem i slušanjem, direktni ekvivalent i uslov poboljšanja svijeta. To već odavno ne važi. Ako je ikada i važilo.

To su, eto, nekakve moje misli dok se Dejan i ja, njegovim Citroenom Saxo koji nas svakog trenutka može izdati, vozimo zelenim brežuljcima do studija u kojem trebam snimiti voiceover za pjesmu koju su snimili. Grupa se zove Dubzilla, iz Novog Mesta su, sviraju dub, uz razne elektro interferencije. Za mlade i pametne, reklo bi se: šta ću onda ja tu, nisam ni jedno ni drugo, ali hoću da pomognem. Ispričaću jednu od svojih pjesama/priča uz njihovu muziku, i vjerujem da će to biti drugačije. Dejan je od onih ljudi koje je muzika trajno vezala za sebe. Ili je obrnuto, ali nije ni važno. Svira u tri grupe, pomaže još desetini izvođača da napravi svoje komade, i brine za Dan D, uspješni bend i brend. K tomu, svira valjda sve instrumente, i čovjek se u njegovom društvu osjeća počastvovanim što može pričati ili sudjelovati u umjetnosti s njim. Ljudi takve pojave vole nazivati genijima, ali tek kad se proslave. Što je, naravno, licemjerje: ali svijet je takav. U životu, u muzici i u sportu. U Cintroenu Saxo, koji se proizvodio između 1996. i 2004. jedva ima prostora da nas dvojica sjednemo. Na zadnjem sjedištu je ELKA, italijanski sintisajzer iz sedamdesetih, iz vakta kad su klavijatura i kofer bili iz jednog komada, tako da je težina tog vintage predmeta sa ručkama od metala, otprilike kao vreća cementa. U gepeku su još neki dijelovi razglasa, tako da se mi jedva krećemo po Dolenjskim bregima, dolje ispod nas je beli Zagreb grad, a iznad nas, sa Karavanki, iako je još ljeto, zamirisale su Alpe. Ni CD player nam ne radi, ali nas nije previše briga. Put nije dug, a i da stanemo, već će neko od prijatelja doći da nas izvuče ili pokrene, šta već bude trebalo. Kao da nas u ovom vremenu slabe pokretnosti i zatvorenosti pokreće neka unutarnja (ili viša?) energija koja će nas dovesti to cilja. Jer, trebamo snimiti pjesmu. Ili ispričati priču.

Saksofon za omladinu

A Citroen Saxo? Skoro sam i zaboravio da auto proizvedeno poslije rata, itekako može biti oldtimer. I još s imenom muzičkog instrumenta. Saksofon. To vam je onaj mali Citroenčić koji je zamijenio C2, odnosno C3, a najsličniji je malom Peugeotu 106, sa kojim je dijelio mašinu i dijelove karoserije. Dizel težak svega 935 kilograma, vremenom i manje, bio je idealan za omladinu, gradske vožnje: od kojih je ona ''na svirku'' valjda bila jedna od onih u kojima se najviše uživalo. Na kraju, kad smo došli u Dejanov studio, imao sam što i vidjeti: pravi sajam modernih i vintage instrumenata, nešto kao biblioteka i osobni imaginarij čovjeka koji je svoj život odlučio posvetiti muzici. U uglu, odmah pored glavnog ekrana za mix, stajao je Wurlitzer, što je među klavijaturama, zapravo, ekvivalent Cadillacu među automobilima. Siguran znak da ste na pravom mjestu i da je stvar u pravim rukama. Da je sve došlo na svoje, i da sad još samo treba zasvirati pjesmu. I za pas zadjenuti. Jer, velike pjesme rijetko govore velike stvari ''na prvu''. One pričaju naizgled male priče koje nekim ljudima počnu nešto značiti. Tek onda postaju velike. U malim automobilima za odlazak na svirku. I u velikim srcima onih koji se vozeu njima.