Braća Michelin na poderanom stolnjaku

Možda nisu tako fancy i ne zadovoljavaju oštre estetske i druge kriterije, ali realno – ako znamo da tri zvjezdice znače da vrijedi krenuti na put autom zbog hrane, šta bi se reklo za famoznu janjetinu po koju je izvjesni maršal prema urbanim legendama navodno znao slati helikopter?!

U prvoj godini dvadesetog stoljeća, u cijeloj Francuskoj bilo je samo par hiljada automobila. Bilo je to tržište u začetku, pa su proizvođači auta i autodijelova imali interesa da na svaki način pokušaju povećati prodaju kočija bez konja. Među ovim biznismenima bili su i braća André i Édouard Michelin, nasljednici proizvođača remenja za parne strojeve i crijeva za vodu koji su usavršili proces izrade guma za bicikle, te biznis okrenuli u tom pravcu. Nakon guma za bicikla, logičan idući korak je bio napad na tržište automobilskih guma.

Ali, kako je automobila bilo malo, valjalo ih je reklamirati pa su domišljata braća krenula s reklamama restorana i drugih zanimljivih mjesta širom Francuske. Ideja je bila probuditi u ljudima želju za putovanjem u vrijeme kada su automobili počeli pružati mobilnost koja bi tu želju pomogla ostvariti. Godine 1900. štampan je prvi Michelinov vodič (Guide Michelin), koji je bio besplatan i pružao je informacije o putevima, servisima, vulkanizerima, benzinskim pumpama, hotelima, restoranima…

Naročito je bio zanimljiv koncept označavanja i preporučivanja restorana. Michelinov vodič je onima koje preporučuje dodjeljivao zvjezdice, u rasponu od jedne do tri. Slikovito objašnjenje ocjene bilo kako jednu zvjezdicu dobija restoran kojeg Michelin može preporučiti, dvije zvjezdice onaj zbog kojeg vrijedi i skrenuti s puta te ga potražiti ako nije baš usput, dok su tri zvjezdice značile kako je restoran vrijedan toga da čitatelj upali auto i maksuz ode da ga posjeti, gdje god on bio.

E, sad… Kod nas u BiH nema restorana sa zvjezdicama francuskog proizvođača ali nije da nema dobre hrane, samo po našim mjerilima. Možda nisu tako fancy i ne zadovoljavaju oštre estetske i druge kriterije, ali realno – ako znamo da tri zvjezdice znače da vrijedi krenuti na put autom zbog hrane, šta bi se reklo za famoznu janjetinu po koju je izvjesni maršal prema urbanim legendama navodno znao slati helikopter?!

Ko nam je kriv što mi nismo imali nekog tako maštovitog proizvođača autodijelova sa smislom za marketing i što barem u regiji nikad nije nastao neki Guide Sava ili Guide Tigar s preporukama koje bi odgovarale našim kriterijima kad su usluga i kvaliteta u pitanju. A ti kriteriji su jasni – ukus prije estetike, kvantitet prije kvaliteta usluge!

Budimo realni, naš čovjek, naš hommo balcanicus nikad nije bio od nekog profinjenog gurmanluka. Pripisivali mi to stalnim ratovima, čestoj gladi ili konstantnoj potčinjenosti stranim osvajačima, činjenica je da je na ovim prostorima dobro se najesti uvijek bilo važnije nego dobro jesti. Ako je uz dobar obrok važilo i pravilo repete, ako je uz to i piće bilo pojeftino a salata gratis, to nije bilo ocjenjivano zvjezdicama nego ukivano u zvijezde.

Nekim slučajem, kod nas u Bosni i Hercegovini je uvijek vrijedilo da je kvalitet hrane obrnuto srazmjeran estetici ugostiteljskog objekta. Što je objekt bio napucaniji to su šanse da s onim što ste pojeli za svoj novac budete razočarani. S druge strane, čađavi zidovi, limene pepeljare i poderani i progoreni stolnjaci uvijek su bili izgledna preporuka da ćete nakon obroka polizati prste i zatražiti još. Ako su uz to iz zvučnika izbijali trash narodnjaci a osoblje uključivalo brkatog konobara s frizurom fudbalerkom, trodnevnom bradom i kožnom kravatom fitiljušom, te konobaricu u borosanama, gotovo da i nije bilo šanse da budete razočarani – niti hranom, niti ambijentom.

Ovakvi ugostiteljski objekti na kojima je obično znalo pisati “bife restaurant” ili neki sličan natpis danas lagano postaju stvar prošlosti, a podsjećanja poput ovog kojeg čitate pretvaraju se u romantizaciju balkanske nerafiniranosti, nekulture i nezdravog načina života. Ali, bilo to danas poželjno ili ne, mora se priznati da će ondašnja, birvaktilska svratišta uvijek u našim dušama zasluživati i četvrtu Michelinovu zvjezdicu s preporukom koja nikad neće postojati – “vrijedi sjesti u vremeplov i posjetiti”.