Bogati Mujica i siromašni funkcioneri

''Novi saziv – nove limuzine'', pisali su mediji prošle godine kada je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine prošle godine naručilo dvije nove limuzine koje su zajedno plaćene oko pola miliona konvertibilnih maraka. Riječ je, u zdravlju im služili i bolje promijenili, o limuzini vrijednoj 318,000 KM, te SUV vozilu koje je plaćeno nešto skromnije – 164,000 KM.

Dakle, na ova dva vozila je potrošeno skoro hiljadu minimalnih penzija, a da za Predsjedništvom ne bi zaostajala Parlamentarna skupština BiH početkom ove godine je raspisan tender i za njihova vozila, tako da će čelni ljudi državne zakonodavne vlasti sjesti u tri limuzine vrijedne skoro 300,000 maraka. Neko zločest bi rekao da je ove godine Parlament kupio više limuzina nego što je usvojio zakona i ne bi bio daleko od istine.

Šampioni trošenja

Situacija nije drugačija ni u javnim preduzećima. Šampion u trošenju novca na vozila koja pokazuju prestiž je sigurno direktor jednog elektroprivrednog preduzeća koji je – vjerovatno da bi promovirao elektromobilnost – nabavio električni automobil marke Tesla i platio ga 234,000 KM. Ovo vozilo čak nije bilo moguće kupiti na tržištu Bosne i Hercegovine nego je uvezeno iz Srbije, a vjerovatno ni sam Nikola Tesla lično ne bi imao rješenje za poslovanje preduzeća čiji se direktor vozi u njegovom imenjaku, budući da je dotična elektroprivreda u prvom kvartalu ove godine u odnosu na 2023. imala pad prihoda od čak 8.6 miliona maraka.

Zanimljivo, kad se kupuju limuzine i kad se troši na luksuz boraca za interese naroda nikad nema blokada i opstrukcija, nema odgađanja, uslovljavanja i povlačenja nekih vitalnih interesa… Još se nije desila situacija da mediji izvijeste kako je zbog neke blokade nekom političaru onemogućena kupovina nove limuzine zbog čega je osuđen na vožnju u čak pet godina staroj krami.

A upravo je to razlog za često osvježavanje voznog parka – vele da je jeftinije kupiti nove nego trošiti novac na održavanje postojećih vozila. Stara poslovica među automehaničarima kaže ''Ko ima krpi – ko nema kupi novo'' pa bi po toj logici ponašanje naših vlasti ustvari bilo primjer racionalnosti i odgovornog odnosa prema novcu. Lijepo kupe nove aute umjesto da zivkaju majstore, traže po OLX-u jeftinije dijelove ili, kao veliki broj svojih građana, ignorišu lupkanja i druge zvukove i voze se dok auto jednostavno ne stane.

Zato u državi s najstarijim voznim parkom u Europi gdje je, prema podacima BiHAMK-a, prosječna starost vozila 17 godina i gdje je 38% vozila starije od 23 godine (!!!) prosjek starosti popravljaju službena vozila za koja se sredstva u budžetu moraju naći. Jer, nije red da se neki ministar ili parlamentarac muči s autom starijim od pet ili sedam godina, gdje na svijetu ima takav koji bi umjesto nove limuzine koristio neki stari krš?

Doduše… bio je jedan takav. Sad je već malo i zaboravljen, zvao se Jose Mujica i bio je predsjednik Urugvaja prije desetak godina. Mogao se, da je htio, voziti u novim i blještavim njemačkim limuzinama – ali nije. Mogao je izabrati i kakve američke Linkolne i Kadilake – ali nije. Mogao je uživati i francuskoj udobnosti ili talijanskoj eleganciji – ali nije.

Mujica od Urugvaja

Jose Mujica se vozio u svojoj Folciki iz 1986. koja je u godini u kojoj je preuzeo mandat imala 25 godina. ''Ovako sam proveo većinu života, dobro mi je da i dalje živim onako kako sam navikao'', rekao je o svom životnom stilu.

A njegov životni stil značio je da se u dobrotvorne svrhe odricao 90% svoje plate koja je iznosila oko 12,000 dolara, nakon čega bi mu ostalo nepunih 800 dolara što je bilo u rangu s prosječnom platom u Urugvaju tokom njegovog mandata. Onako van konteksta spomenimo da je prosječna plata u BiH oko hiljadu maraka dok parlamentarci sa određenim beneficijama zarađuju šest do osam puta više od toga.

Nijedan od njih sigurno nije ni pomislio da se odrekne nekog većeg dijela prihoda u dobrotvorne svrhe, ali to je vjerovatno zbog toga što su, za razliku od Josea, većinu života proveli na tom nivou pa valja i dalje živjeti na istom nivou. Zato tako lako mogu halaliti milione na automobile, dok urugvajski predsjednik nije htio svoju Folciku prodati ni za milion dolara koliko mu je bio ponudio jedan šeik.

Drugačiji ljudi, drugačije navike. Neko je navikao na bogatstvo i rasipništvo, a neko na siromaštvo i skromnost i tu se ne može puno toga učiniti. Možda je prije nekog zaključka najbolje pogledati šta je o tome rekao sam Mujica: ''Nazivaju me najsiromašnijim predsjednikom na svijetu, ali ja se ne osjećam tako. Sirotinja su oni koji se trude održavati skup životni stil i nikad im nije dosta.''

Hešteg pametnom dosta. Hešteg objasnio.