Bilo jednom na Olimpijadi

Zavjesa na 33. Ljetne olimpijske igre je spuštena. Dio javnosti je oduševljen, drugi razočaran, kako to obično i biva. Nekako je sve krenulo s otvaranjem koje je podijelilo društvo. Jedan dio javnosti, one konzervativne pa i političari poput Viktora Orbana bio je šokiran jer nisu bili zadovoljni kako se predstavila Da Vincijeva Posljednja večera, a s druge strane došla je snažna podrška one liberalne javnosti koja je u svemu vidi inkluzivnost, uključenost svih u društvo i to u nečemu što bi trebalo biti plemenita stvar koja ujedinjuje, kao što je sport. A Leonardo bi se vjerovatno na to sve samo nasmiješio Mona Lisinim osmjehom. U blizini Louvrea, u kojem se čuva čuvena slika, na pariškim olimpijskim borilištima imalo se šta vidjeti za 16 dana... Oni koji vole sport mogli su uistinu uživati. Malo su manje uživali oni kojima sport služi da bi zadovoljili svojoj nacionalistički ego. Jer radovati se bez ograničenja sportskim vještinama i rezultatima najboljih – jest privilegija. To je, valjda, olimpijski duh.

Sport se mijenja, a mijenja se i Olimpijada. Jedan strijelac je postao viralna zvijezda jer je nonšalantno, s rukom u džepu i bez posebne opreme pucao iz pištolja kao James Bond: Turčin Yousuf Dikec je osvojio srebro, ali je postao sjajniji i popularniji od medalje koju je osvojio. A tek kako je svoje nišanske sprave bez dodatne opreme namjestio košarkaš Stephan Curry koji je Srbiji dao devet trica u polufinalu, a Francuskoj osam u finalu, uključujući čak četiri u zadnje tri minute i tako bio najzaslužniji za još jedno američko zlato. Amerikanci su inače najuspješnija nacija na OI. Sjećat ćemo se i furiozne završnice za još jedno zlato braće Sinković, sjajnog plivača Leona Marchanda, novog svjetskog rekorda Duplantisa, džudo legende Teddy Rinera, neizvjesnih utakmica plejofa skoro svih ekipnih sportova, sjajnih Slovenaca u rukometu, kineske plivačice Zhang Yufei, američke gimnastičarke Simone Biles, Novaka Đokovića koji na gen i iskustvo uzima Carlosa Alcaraza...  

Bosna i Hercegovina i skoro trideset godina nakon rata nema olimpijsku medalju. Još od Barcelone 1992., prvih igara na kojima smo učestvovali kao nezavisna država. Dakle, devet olimpijada i bilans je: nula medalja. Lana Pudar je ušla u polufinale, na kraju je bila 12. Od nje smo najviše očekivali, jer nas je na to navikla. Ona je velika s 18 godina. I prebrzo možda zaboravimo sve medalje s evropskih i svjetskih prvenstava koje je osvojila, ali ona ima srce šampiona i treba vjerovati u nju. Larisa Cerić je bila naša najbolja sportistkinja u Parizu po rezultatu – zauzela je sedmo mjesto i to je za čestitku. Često se s pravom upire u politiku koja ne ulaže, niti to da imamo jasnu viziju kako da od školskog uzrasta sistemski razvijamo naš sport, ali bitno je promijeniti i narativ koji je pomalo postao i dio mentaliteta po kojem je dobro – samo nek' ne puca... Naš talenat je puno bolji od tog stava, u to nema nikakve sumnje.

Kao što je svojim stavom pobjednice svima pokazala kako se osvaja zlatna medalja: Imane Khelif je trpjela špekulacije, napade poznatih ličnosti o njenom polu, hormonima i hromozomima, neosnovane optužbe, uvrede, ismijavanje..., ali se ova bokserka u rodni Alžir vraća sa zlatom oko vrata. Kao velika šampionka! Kad smo kod boksa i u ovom moru političko-ideoloških rasprava, slavlju pojedinih uz nacionalistički dodatak kojim se umanje sportsko dostignuće, nemoguće je ne sjetiti se velikog Mate Parlova. Olimpijski pobjednik iz Minhena 1972., svjetski i evropski prvak, bio je i veliki zaljubljenik u poeziju. Mate je jednom izjavio da ne može biti nacionalista jer je svjetski prvak. Ali i pjesnik.

A Mate kao da se nekada u kafiću u Puli družio s čuvenim glumcem Robinom Williamsom koji u legendarnom filmu Društvo mrtvih pjesnika svojim studentima govori: ''Ne čitamo i ne pišemo poeziju jer je slatka. Čitamo i pišemo poeziju jer smo pripadnici ljudske rase. I ljudska je rasa ispunjena strašću...'', objašnjavajući im dalje da su medicina i pravo i slične profesije važne za održavanje života, ali da je poezija nešto zbog koje ostajemo živi. I pobjeđujemo, kako je to nekada radio veliki Mate Parlov. I kako je to u Parizu učinila Imane Khelif. Sa strašću i srcem šampiona...