Beatlle Buggy: Harrisone Forde, nemoj vruć vode!

Pitanje kvaliteta života više je socijalna, nego ekonomska stvar. Čovjek može preživjeti i s više i s manje, imati jedva dovoljno za život ili prekomjerno mnogo, ali ono što ga, doista, ispunjava su oni najbliži. Oni koji se pri ruci nađu u nevolji.

Aerodrom u Santa Monici, na jugozapadnoj strani Sjedinjenih država Amerike, koja se doskora smatrala narazvijenijim dijelom svijeta, i jednim od najboljih mjesta za život. Udaljen svega petnaest kilometara od velikog LAX-a, a svega tri kilometra od velike plaže Santa Monica Bay – gdje Pamela Anderson u Baywatchu ''spašava'' zabludjele i naivne iz ralja Tihog okeana – aerodrom danas obnaša dužnost pomoćnog. Na površini od oko 87 hektara, historija se tu događa, otprilike, zadnjih stotinjak godina. Tu su, između ostalih, nastupali i pioniri američkog vazduhoplovstva, od kojih je najpoznatiji Howard Hughes, kontroverzni multimilioner i poduzetnik, kojeg u Aviatoru igra Leonardo Di Caprio.

Been around the world

Godine 1924. piloti Leslie P. Arnold i Lowell H. Smith, uz Erica J. Nelsona, i Johna Hardinga sjeli su u kabinu aviona nazvanog Douglas World Cruiser, i krenuo obaviti zadatak američke vojske koji je jednostavno glasio – ''obići cijeli svijet letom aviona''. Rečeno – učinjeno, 17. marta 1924., na dan Svetog Patrika, što je irski nacionalni praznik, avion je uzletio i krenuo u avanturu. Dugu 175 dana u kojoj je prešao oko 43.000 kilometara: rutom preko pacifičkog prstena i Jugoistočne Azije, i Evrope, i onda natrag u Sjedinjene države. Avion je letio bez ikakvih radio sprava ili navigacijskih sredstava, put se izračuvao isključivo računanjem u cockpitu. Svi članovi ekipe su preživjeli, a mašina je promijenjena dva puta. Najjužnija točka puta je bio Saigon u Vijetnamu, današnji Ho-Ši Min, a najsjevernija Reykavik na Islandu. Nakon trijumfalnog povratka, preko Kanade u Seattle, odakle je bila zvanična točka početka putovanja – iako su avioni poletjeli iz Santa Monice – kompanija Douglas Aircraft je usvojila moto ''First around the World – First the World Around'', što bi se 'nako, u slobodnom prevodu moglo reći ''Prvi oko svijeta, a svijet prvi oko nas''. Aerodrom je nakon 2. svjetskog rata postao ekskluzivno mjesto, bio je prvi na svijetu na koji ste kao biznismen mogli sletjeti privatnim avionom. Bio je dio lica one Amerike koju smo gledali kao oazu slobode, kao zemlju koja svijet gura naprijed, u bolju budućnost i veći prosperitet. U međuvremenu je ta slika izblijedjela. Danas je aerodrom u Santa Monici ono što se u žargonu zove sportski, i s njega polijeću isključivo ''mali'' avioni. Kakav je bio i onaj Harrisona Forda, koji je mogao završiti tragično, ali na svu sreću – nije.

Vozeći se pored Penmar Golf Cluba, gdje se rekreiraju ultrabogati stanovnici ove uspješne mjesne zajednice, prijatelj Neno Pervan, glumac i reditelj, ispričao je možda i ponajbolju priču odavde. Nakon što smo se obojica složili da je Harrison Ford vrhunski lik , kojeg bi lako mogli zamisliti kako s nama gubi vrijeme ispred sarajevske V gimnazije, on je rekao:

''E, vidiš ovaj park? Tu ti je prinudno sletio Harrison Ford, jer je vozio svoj avion, model 1942 Ryab – PT 22. On ima kuću ovdje, ali živi u Wyomingu. I tako on gore pilotira, krene da se vrati na aerodrom, ali ga je bacilo tako da manevar od 180 stepeni nije uspio. Šta će – kako će krene da sleti na travu, sto metara od ceste. Drži – ne daj, avion sleti i slupa se par desetina metara od nekog čuvenog kardiohirurga koji je uredno udarao lopticu štapom i šetao se po suncu, sa sve bijelom kapicom i pomoćnim vozilom na struju. Doktor je pritrčao upomoć, kao što bi, vjerovatno, i svakom drugom, vjerovatno se malo 'trznuo' kad je ugledao Indianu Jonesa, ali ništa zato. Stigla su kola hitne pomoći i Harrison je bio spašen. Avion nasreću nije izgorio.''

Neke su stvari moguće samo na nekim mjestima, ovakve, definitivno samo u Americi, a Harrison se, da malo budemo naš rahmetli prijatelj Nisvet Džanko, ''nadavao sevapa kao Indiana Jones, pa je, eto, đajiz da nije stradao u nesreći. Ipak, nije trebao vruć piti hladne vode, i sam pilotirati avionom, ali neka mu je ovo nauk za ubuduće.''                

Uz reprezentaciju Turkmenistana u hrvanju

Čovjek je takav da se uvijek pomalo boji. I gleda da od sebe otjera crne misli. Na letu Turkish Airlinesa od Istanbula do Los Angledesa, dugom oko 11.000 kilometara, vrijeme se prekraćuje razmišljajući o motivima putovanja saputnika u avionu. I pomalo se tješi , da su se u neka vremena ljudi vozili iz Sarajeva, recimo u Istanbul, autobusom, i da je put trajao skoro dvostruko duže od onih 14 sati koliko vam treba od ulaska u letjelicu na Ataturku, do Westchestera, gdje dotičete tlo Zapadne obale. U društvu bogatih ruskih emigranata koji se vraćaju kući u Malibu i Westwood (ne manjka ih ni u Hollywoodu), indijskih baba lijepih izduženih lica, ogromne Afroamerikanke koja je izvadila lavor salate iz cekera dok avion nije bio ni krenuo, i reprezentacije Turkmenistana u hrvanju, čovjek shvaća koliko su problemi njegove sredine irelevantni i mali. Sa stanovišta velikog svijeta i ogromnih prostranstava. Ali, njemu su važni, i najveći, jer su njegovi. As the world turns, što bi rekla jedna od sapunica s najdužim stažem prikazivanja u Sjedinjenim Državama.

Građani Santa Monice su na referendumu od prošle godine izglasali da se aerodrom u Santa Monici zatvori, jer je emisija aerozagađenja koje proizvodi ugrožava visoki ekološki indeks koji ova zajednica ima, i jedan je od najviših u svijetu. Tu, na zelenim površinama, nalazi se i boćarski klub koji je u nasljeđe ostavio Vlatko Petrović, Sarajlija koji je novi dom, a i vječni počinak našao ovdje, u Kaliforniji.

Na odlasku, sa strane je stajala Volkswagenova Buba, prerađena u buggy, za vožnju po pijesku i drugim neravnim teritorijama. Da je mogla namignula bi nam jednim farom u znak pozdrava, generaciji koja nije uzletjela, nego je ili otjerana u rovove, ili da po svijetu skuplja komadiće života, sanjajući kako je jednom moglo biti da nije bilo usuda krvi i tla.

I da  je bilo prostora kojim se moglo slobodno kretati.