Auto za Juru i Vladu

Bilo je boljih bendova, privatno dražih albuma, i estetski viših dosega te umjetnosti, ali valjda ništa nije tako utjecalo i ostavilo pečat u srcu i glavi petnaestogodišnjaka kao ta dva mini albuma, objavljena na jednoj kaseti, pod ''Jugotonovim'' znakom. Dakle, s A strane Idoli sa ''svojih'' šest pjesama, od kojih su dvije obrade. Prerabotke, što bi rekli u Makedoniji. Dakle, Dok dobuje kiša u ritmu Tam tama kroz noć, Zašto su danas devojke ljute pa Devojko mala, legendarni hit Darka Kraljića koji je u djetinjstvu pjevao Đuza Stojiljković, pa Ime Da da, pa Malena, i na kraju Hajde!. Što je zapravo Come on Chucka Berryja, koji imaju i The Beatlesi. To je A strana.

B strana

B stranu otvara legendarni rahmetli brko Dražen Vrdoljak. Vjerovatno i najboljom najavom nekog benda na koncertu u Jugoslaviji svih vremena: tih četrdeset sekundi na francuskom, na kojem stari country mačak, legenda i prijatelj velikana kakvi su bili Frank Zappa i John Lee Hooker, najavljuje članove grupe Film, uvijek podigne raspoloženje. Koliko god bio u bedaku, što rekli tamo preko. Dakle, najava, pa Neprilagođen, pa Moderna djevojka, pa Zamisli život u ritmu muzike za ples, pa Kad si mlad, pa Danas sam bacio radio kroz prozor. I sve je bilo drugačije. Ta dva benda označila su osamdesete godine, idući svakim svojim albumom u drugom pravcu od onoga za koje smo mislili da im je bilo zacrtano. Idoli su nakon mini LP-ja, objavili album ''Odbrana i poslednji dani'', ploču koja je izazvala duboke kontroverze. Izgledalo je da je Film sa prvim albumom nastavio kako je i počeo, objavio ga je ljubljanski ''Helidon'', a producirao Buldožerov gitarist Boris Bele. Dvije glavne autorske figure iz tih grupa, nažalost pokojni Vlado Divljan i na sreću još uvijek živi Jura Stublić, dva su skoro idealna modela za sliku jedne epohe. Prvi je bio tankoćutni esteta, gitarist i pjesnik koji je išao za istom zvijezdom za kojom su jezdili The Beatles.

Drugi, Stublić, narastao je na različitim utjecajima, i njegov je eklekticizam više posljedica talenta nego bilo čega drugog: kako je odmicala njihova karijera, Divljan je svirao sve ''tiše'', tražio smiraj, kao da je nagovijestio da će otići ranije. Moglo bi se reći da je Jura Stublić nakon remek-djela s trećim albumom Filma ''Sva čuda svijeta'', htijući uvijek više – dobio manje. Ali to, valjda, i jeste cijena one petarpanovske želje da se uvijek ostane mlad. Jura Stublić je mlad i danas, u sedamdesetoj godini života. I dok je Divljan na početku tražio izraz i, čini se, teško skupljao materijal za svoje radove, Stublić ih je imao napretek. Kasnije je, pak, bilo skoro upravo obrnuto. Bog dijeli talent prema neutvrdivim kriterijima, i ne brine gdje ga nastanjuje. Važno je da se širi duh. Ali, ono što je apsolutno zajedničko ovoj dvojici talenata jeste misao o eskapizmu. O nekom mjestu (ili je to, ipak, više osjećaj) na koje se može otići kad pritisne zlo ovoga svijeta. U ovim danima jednačina s puno nepoznatih, čovjek poželi da se odveze negdje daleko, negdje gdje nema nikoga i negdje gdje bi eventualno mogao zaboraviti sve ono što ga pritišće. Tako Jura Stublić na prvom albumu ima pjesmu Odvedi me (iz ovog grada), a Divljan na ploči ''Sve laži sveta'' (2000.), pjesmu Odnesi me. Jednu od ponajboljih balada iz poslijeratnog perioda koja jednostavno kaže: Odnesi me/ Ponesi me/ Povedi me. I još: tek neko tamo čuo je moj glas/ i Ulice su zasjale na čas/ Preda mnom si stvorila se ti/ Da me povedeš.

I na kraj svijeta

Osim, naravno, onoga da pri slušanju pjesme zamišljate ko bi bila ta osoba kojoj biste dozvolili da vas povede, ponese ili odvede iz grada i dotadašnjeg života na idealno mjesto, valja i razmisliti u kojim kolima bi se sve to odigralo. Svako ima svoj auto snova i vjerovatno bi teško bilo pogoditi ko bi izabrao koji: Porsche Carrera, Corvette Stingray, ili onako rockerski Pontiac. Doduše, poznavajući tanku dušu pjesnika, ne bi se reklo da bi oni izabrali neki bijesni Lamborghini ili Ferrari da se odvezu izvan svakog zla. Prije je to neki stariji model Peugeota ili neka Buba s otvorenom haubom. Neki auto koji odaje želju za slobodom, koji vas nosi za pjesmom, baš kako ona kaže: Svečano je bilo tako sve/ Ulice su sad već blistale/ Kao da su rekle zašto ne /Sad me povedi. Jer je najveća blagodet poželjeti da imaš nekoga s kim bi se odvezao na kraj svijeta. S čim, to je već manje važno.