Zdravstveni radnici Tuzle sredinom septembra javno su na ulici iskazali svoj protest zbog niskih plata i zahtjev da se one povećaju. Pri tom je simptomatično da su energično zaprijetili generalnim štrajkom, a potom brže bolje odustali od njega. Dio javnosti to komentariše kao predizborni ustupak aktuelnoj vlasti kako bi do 2. oktobra bio mir u kući, što može a i ne mora biti tačno. Suština je u tome da ljudi u bijelim mantilima traže veće plate i da ih se ne tiče da li će njihovom zahtjevu udovoljiti sadašnja ili neka nova vlast.
Štrajkovi zaposlenih u državnim institucijama, dakle onih koje se finansiraju iz budžeta, po broju i masovnosti u proteklih skoro devet mjeseci bili su češći i masovniji od onih koje su organizovali zaposleni u realnom sektoru, poput rudara na primjer. U gotovo stopostotnom procentu glavni povod minulim obustavama i štrajkovima bile su plate. Niko na ulicu nije izašao da traži bolje uslove rada, zaštitnu opremu, moderniju tehnologiju, skraćenje radnog vremena i tome slično.
Uporedba zarada zaposlenih na budžetu i onih za strojem, na građevini, u transportu... ukazuje na značajne razlike iz kojih se rađa i socijalna nepravda. To pokazuje koliko smo radno-pravno podijeljeni, a ekonomski nestabilni. Velika nezaposlenost, posebno mladih ljudi, i teška ekonomska situacija u zemlji radnike u privredi naprosto prisiljava da rade i šute. To iz razloga jer svako drugačije ponašanje može biti sankcionisano odmazdom poslodavca koji će u takvim slučajevima otkaz nezadovoljnim uposlenicima potpisati prije nego što će sindikalni aktivista sazvati sastanak i reagovati na nepravdu spram radnika.
Niske zarade većine i visoke u manjine u uslovima stalnog, vrtoglavog, kadkad i nerazumnog povećanja cijena produbljuju siromaštvo u zemlji čija vlast se time neće da bavi. Čak i ako se u vezi s ovim pokreću neke inicijative ona djeluje tromo, aljkavo i – bezobrazno. Imalo bi joj se još štogod toga prigovoriti i ozbiljno je naružiti ali nema koristi. Ni to što je situacija u zemlji gora sada nego što je bila 2006. godine njima ništa ne znači. Neće oni živjeti od slave, već od onoga što su u proteklim godinama uzimali iz svakog od budžeta. Da se izrazite socijalne i ekonomske nejednakosti ne bi dalje širile, a siromaštvo produbljivalo, neophodne su mjere za očuvanje zaposlenosti, šira lepeza aktivnih mjera zapošljavanja, adekvatne naknade za nezaposlenost, unapređenje socijalnih davanja osobama u riziku od siromaštva, smanjenje poreza na najniže zarade i konačno uvođenje progresivnog oporezivanja.
U oblasti zapošljavanja glavni izazovi su nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna pravna i zaštita, visoka neformalna zaposlenost (rad na crno, siromaštvo zaposlenih, posebno položaj osjetljivih grupa na tržištu rada). Za vlast koja hoće da radi, pune ruke posla.
Povezane novosti
Od Pajera do Ernst Happela: Falco, bečki buntovnik i teren za besmrtnost
Jedna ikona, jedan automobil, jedan stadion i jedna utakmica vode nas u Beč. Tamo gdje nesavršenstva postanu legende, ali tek kada se utakmica završi.
Život i grad: musliman i socijalist na čelu New Yorka
Zohran Mamdani je probudio nadu. Države su promjenljiva kategorija. A grad je nukleus života. New York sada opet ima šansu da povede svjetski trend. U osamdesetim bio je potreban jedan radio i jedna velika pobuna.
Citroën 2CV – Automobil iz mašte Hayao Miyazakija
Miyazakijev Citroën, Tizianova boja i sjećanja na OTO učionicu – tri slike iz svijeta koji polako nestaje. Automobil, strip i sjećanje spajaju se u priču o jednostavnosti i sanjarima koji su vjerovali u svijet kreacije.
