Zastava 750: Tenk i šminker istovremeno

Glumac L. i ja putujemo od Zagreba prema Sarajevu. Negdje smo oko Jasenovca pogrešno skrenuli, pa lutamo po okolnim selima – Donji Varoš, Brestovčina, Laminci – ne bi li konačno našli pravi put do entiteta Republika Srpska. Koji, prema slaboj signalizaciji, u Hrvatskoj baš i ne vole označavati, što je razumljivo, ali valja naći put. Lutanje nam i ne smeta previše, usput ponavljamo njegovu ulogu iz predstave „Otac“, fantastičan tekst francuskog pisca Floriana Zellera, koji je u sarajevskom Kamernom teatru 55 režirao Dino Mustafić. Dva dana kasnije će L. na Pozorišnim igrama u Jajcu dobiti glavnu glumačku nagradu, dok priča svoje fantastične priče iz samačkog doma iz Ljubljane s početka karijere, zbog kojih ga molim da od njih napiše knjigu, gledamo slavonska polja.

Vrućina u ravnici

Svijet za sebe. Istovremeno, tako blizak, i dalek. Ravnica. Vrućina još nije bila sasvim stopila pejsaž sa zrakom, pa se još štošta može vidjeti: sunce je visoko i u poljima nema previše ljudi, i misli brzo odlutaju. Godina je 1992., i T. i ja smo u Zagrebu. Malo izbjeglice, malo dezerteri, a najviše prestravljeni dvadesettrogodišnjaci kojima je oteta mladost. Pratimo sve vijesti i tražimo bilo kakvu informaciju iz Sarajeva. U Posavini se vodi ozbiljan rat, pozicioni, za svaku kuću, i odatle se svakodnevno izvještava. U kadru TV kamere su otac i sin, ispred prikolice, koja je trebala biti vikendica, ali je sada očigledno sklonište. U daljini detonacije. Novinarka pita:

- Otkud ste vi?

- Tu, iz ... (otac odmahne rukom, nije mu prijatno što je pred objektivom).

Novinarka ih izgrdi, nabrijana patriotizmom:

- A zašto se niste prijavili u borbu?

- Pa, strah nas je, puške, bombe ...

- Pa, dobro  (nastavlja „pedagoški“ žustro), ne moraju svi u prve borbene redove, mogli ste se prijaviti negdje u pozadinu, guliti krumpir u kuhinji.

 Otac, s izrazom velikog čuđenja na licu:

- Đe ima to?

Zatamnjenje.

To da nekih stvari ima samo ovdje, ili tamo ili kako već volite, to odavno znamo, ali neke od tih priča i danas, trideset godina otkad su se dogodile, u čovjeku rode isti onaj osjećaj, kao onda, mješavinu smijeha i suza, sjete zbog oduzetog života i neke neodređene sreće što je uopće živ. U jednom od tih priloga, ekipa s kamermanom prati jedinicu Hrvatske vojske koja je opkolila nekakvu zaostalu srpsku jedinicu. Iz pozadine se čuje:

- De, prošaraj malo kumulativnom.

Nakon toga, kroz objektiv se vidi kako vojnik pokušava izaći iz kuće. Neko iza nišana kaže:

-  Deri.

Zatamnjenje.

Ili, u Hercegovini, istovremeno, Hrvatska televizija pumpa kako su Hrvati spremni i stegovni, a kako su Bošnjaci nespremni dočekali rat. U čemu ima istine, ali još uvijek se insistira na nekoj vrsti savezništva, koje će pući mjesec ili dva kasnije. Novinarka prinosi mikrofon, ošišanom, vitkom zapovjedniku kojeg pita kakvim naoružanjem raspolaže.

On, spremno kao iz topa, ispaljuje:

- Imamo sve. Imamo rakete Zemlja – Ljubinje, Zemlja – Trebinje, i Zemlja – Nevesinje!

Smiješne su to i tragične priče, u koje se uvijek upetlja i politika, pa se čovjek mogao upitati kako to da su svi položaji u Hercegovini uvijek bili maksimalno opremljeni, dok su se u Posavini i Slavoniji ljudi morali dovijati na različite načine, i odgovor bi uvijek bio sličan. Ko je jamio – jamio, odnosno odatle odakle se komandovalo bilo je , jednostavno, više onih koji su „pazili“ svoj zavičaj. Da sad ne idemo u sitna crevca haških presuda i udruženih zločinačkih poduhvata.

A u ratu i životu je slično jer neki na početku dobiju sve, a neki se cio život moraju snalaziti.

Gerila

A priča o snalaženju i pravoj gerilskoj borbi opet dolazi iz jednog od sela kroz koja jezdimo. U Kuzmici kod Požege, je Ivica Vitez, inače automehaničar, pretvorio Fiću u – tenk. „Kad smo ispalili prvi projektil iz našeg samohodnog vozila, kojeg smo nazvali BST 001, Fići su ispali farovi i puklo je ogledalo na bočnom retrovizoru. Ali, cilj smo pogodili.“  

Fiću su, inače, pronašli u jarku. A top su skinuli sa željezničke kompozicije, negdje kod Slavonskog Broda. Oteli su ga JNA-u, bio je oštećen kod skidanja, popravili ga, a onda je krenula „matematika“. Odrezali su krov, a napravili šoferšajbu tako da se može preklopiti na haubu, da ne smeta cijevi topa. Umjesto prednjeg sjedišta montirali su drvenu stolicu, stavili tobdžiju na nju, ispod pet granata i pomoćnik na nišanskim spravama. Mislili su na sve, rezervoar su zaštitili metalnom pločom, a motor rezervnim točkom, u slučaju da ih pogode.

Čovjek u takvim situacijama mora vjerovati u sitnice, za koje misli da ga mogu spasiti. I, često ga spase. Ne vrijedi sada govoriti da u slučaju da su ih pogodili ni od njih ni od Fiće ne bi ostalo ništa, kao što ni onda nije trebalo govoriti. Dovoljno se samo nasmiješiti na činjenicu da su napravili i ceradu da bi Fićo-tenk mogao u borbu i po kiši. Kako kažu njegovi graditelji, pokazao se dobar, bio je uvijek gdje je opasno, brz za dolazak na bojište, a i za bijeg.

Takvi ljudi, od kojih se dvojica zovu Željko, su istinski heroji prošloga rata i vrijedni su svakog poštovanja.

Dok polako silazimo prema Banjoj Luci, razgovaramo kako bi pošten tekst o tom ratu morao biti crna komedija, s elementima horora. I, naravno, melodrame. Ali, kako to sve skupiti na jedno mjesto, a ne dobiti Frankensteina? Možda primijeniti strategiju graditelja Fiće, koji nisu imali ništa, a eto uspjeli su se odbraniti borbenim vozilom. 

Velike se stvari često rode iz nužde. A one, naizgled male, žive u nuždi cio život, i praktično, ne znaju za drugo.

Sliku oca i sina ispred Umjetničke galerije u Sarajevu u narandžastom Fići vidio sam neki dan. I naravno, odmah pomislio na Fiću-tenka.

Na to da je nekim automobilima suđeno da se pate i prođu cijelu kalvariju kako bi se domogli slave, dok su neki predodređeni da budu zvijezde. Ili su ,pak, rođeni pod sretnom zvijezdom. I koliko bi čovjek god potajno volio da  spadaš u ove druge, uvijek ispadne da su mu draži ovi prvi.

Kao i ljudi.