Zastava 750: Strah i hrabrost

Ko zna kako je to ispalo da je Stari, od Audija Super 90, jednog od dva u gradu, spao na kragujevačkog Fiću? Mislim da znam, ali đavola znam, samo se sjećam da nisam još ni krenuo u osnovnu školu, a da nas je negdje kod Brista u koloni, sa leđa sastavio neki kombi, šta li je. Godina je 1972., tada mi je pet, sljedeće ću u školu, ali ništa ne zaboravljam: pogotovo ne američku svemirsku posadu koja je odletjela na Mjesec, i marke automobila. To sam već pričao: ovo nisam.

Velemajstor

Elem, taj je Audi oštećen u nesreći, i mislim da ga je Stari odlučio prodati jer više to nije bio onaj auto. Kao kad uđeš u obijenu kuću ili stan, i nađeš razbacane uspomene po podu. Prvo se osjetiš uvrijeđenim, a onda počneš osjećati kako to više nije tvoje. Stari je bio velemajstor vozač, i nikad dotad nije napravi niti najmanji incident. To je možda bio znak nečeg drugog, ali Stari ga je pročitao tako da mora prodati Audi. Zamijenio ga je obični, mali bijeli Fićo, ta Zastava 750 koja nije bila dugo kod nas, možda dvije godine, ali u njoj su mi se desile dvije užasno bitne stvari: naučio sam cijeniti i strah i hrabrost. Ali, ne baš tim redom.

Dakle, bio je nekakav porodični izlet, rodbina je došla sa svih strana, a išlo se negdje oko Sarajeva, kako ni dan danas nisam najbolji sa stranama svijeta, tako i ne znam gdje to tačno bilo, biće prema Kiseljaku, oko Lepenice. Elem, pejsaž je bio stereotipno bosanski: mala travnata zaravan pored rijeke u kojoj se hlade pive, gori roštilj i peče se janje. Sociolozi bi to objasnili kao primarno socijaliziranje, nešto talentovaniji pisac bi se tu uhvatio Zeitgeista, dok bi se samo oni koji ne mogu drugačije bavili karakterima. Stari je ustao da preparkira Fiću, a neko je iz opreza rekao – ''pazi, nemoj koga udariti.'' To mu je izvuklo žicu, i zagalamio je kroz prozor:

''Ko, ja!? Pa ja nikad u životu nikada nisam skrivio nijedan saobraćajni prekršaj! Samo me ona budala udarila u Bristu, i eto sad, ja ne valjam. Mali, upadaj u auto.''

Sjeo sam na suvozačko mjesto, dijete od osam godina, a Stari je započeo svoj peformance. Okretao je Fiću pod ručnom, zalijetao se prema rijeci a onda naglo prikočio, ili samo skrenuo ustranu. Na licima rodbine očitavao se strah, neki su morali misliti da je prepio, ili da je poludio, ali ne. On je shvatio da je to sportski poligon, i htio je pokazati da baš uvijek u autu zna šta čini. Mati se na početku prepala, a poslije je nisam vidio. Mislim da se sklonila da to sve skupa ne gleda. Stari i ja smo letjeli pred očima jedno dvadesetak ljudi, a bijeli je Fićo bio kao neki vrtuljak u luna parku. Nakon jedno desetak minuta tog auto-showa, Stari je zaustavio Fiću, ja sam izašao napolje, rođaci su sa divljenjem gledali u mene, dok je rodbina spogledavala. Mislim da mu je Majka rekla ''dobro što sebi stavljaš glavu u torbu, nego što dijete vodiš u to''. Nastavio sam se igrati s djecom, ali mislim da je to bio trenutak kad sam spoznao strah. Kasnije, kao odrastao čovjek, na istom takvom Fići ću proći obuku za vozača i spremiti se za ispit na koji nikada nisam izašao. Bio je počeo rat, Stari je otišao i to su bila dva znaka da taj sport, nekako, nije za mene.

Kasnije sam smislio stotinu razloga za to što nisam položio vozački, a stvar je najbolje objasnio prijatelj G., pozorišni reditelj, rekavši da ga je uvijek bilo strah da ne napravi kakvu nesreću i nekoga trajno ne povrijedi. To je i kod mene moglo biti to. Jedva i sebe nosim na savjesti, zamisli tu muku da, ne daj bože, još nekoga moram.

Ko bi s time na kraj?

Marko Brecelj, kultni frontmen benda Buldožer

Buldožer slobode

Marko Brecelj, kultni lik jugoslovenske rock scene, osnivač grupe Buldožer, aktivist, poslanik i figura oko koje vlada nepodijeljeno mišljenje da je jedan od najvažnijih ljudi za definiciju pojmova slobodnog života i mišljenja u socijalističkoj Jugoslaviji, dočekao me je u Kopru. U svom (O)Mladinskom kulturnom centru, kultnoj dvorani napravljenoj od nekoliko spojenih soba i konoba u starome gradu. Starog genija sam morao posjetiti nakon što je posjetio promociju moje knjige ''Vrata raja'.'

On nikome ne dolazi, rekli su.

Pozvao sam ga telefonom u pola dva ujutro, predstavio se i rekao:

''Vidi, Brecelj! Sutra promoviram knjigu pjesama u Izoli. Moraš mi doći.''

I došao je. I to je bila najvažnija stvar na toj promociji. Slušao je, mrštio se, govorio nešto sebi u bradu, ali bio je tu. Veliki Marko. Sutradan nije preostalo ništa drugo nego da i ja njega posjetim u njegovom carstvu, velikom podrumu u kojem su svirali svi najvažniji bendovi iz regije. Malo smo ostali tu, a onda je rekao:

''Sada, poslastica. Razgledanje grada.''

Mislio sam, joj neće me valjda sad razvlačiti ulicama i pričati neke dosadne hippyjevske priče. Bio sam budala. On je imao spremljen plan. Geniju nikada ne smiješ povjerovati. Došli smo do njegovog crvenog Fiće, i onda se odvrtila scena iz filmova Woody Allena. Sjeo je za volan, mene posjeo na suvozačevo sjedište i pojurio kaldrmisanim ulicama koparskog Starog grada tako da sam se iskreno prepao. Jurili smo, kao u ''Maratoncima'', pedeset na sat, i poskakivali preko kala i skalina, u svakom trenutku je neko mogao izaći iz kuće i podruma direktno pred nas, i to bi značilo ozbiljnu nesreću. Marko, koji je to činio bezbroj puta, ocijenio je moj prag straha, i u trenutku kad smo se našli na najvećoj nizbrdici, pogledao me je s neskrivenim sjajem u očima, i rekao:

''Ovo je moj moto. Sporo, ali opasno''.

Čovjeku se ne događaju stvari različite od onoga kakav je on sam. Ljudi na različitim mjestima doživljavaju razne avanture, a mene je, eto, zapalo da u Fići, jednom kao osmogodišnjak, a drugi put skoro četrdeset godina kasnije, shvatim što je hrabrost a što – strah.

Hrabrost je kad strahuješ zbog drugog, a strah je kad si hrabar samo zbog sebe.

Sigurno da postoje i drugi načini da se to shvati, ali nekome je sudbina da najvažnije stvari spozna preko bizarnosti. I da ga u tome prati najobičniji, mali, potcijenjeni Fićo, Zastava (750) amblem jednog i relikvija tog istog vremena.

U kojem su zapisani i hrabrost i strah. I, valjda, milioni priča poput ove. Zato se tačan broj prodatih modela ovog vozila nikada neće moći otkriti. Jer, za velike ne postoje brojke. Ni kada su, poput Fiće, tako mali. Njima upravljaju strah i hrabrost.

U ulogama koje se uvijek mijenjaju.