Vremeplov Peugeot 404: Tajni agent u Skoplju

Zadnjih me dana put često vodi u Skoplje, Skopje, kako tamošnji ljudi kažu. Tamo je živo, veselo, događaju se stvari koje u nekom smislu transcendiraju cijelu ovu našu jadnu epohu i teritorij: višedecenijski sukob oko imena s Grčkom je, znamo, završio nekom vrstom solomonskog rješenja. Zemlja se zvanično zove Sjeverna Makedonija, što je kompromis zbog toga što Grci i Bugari polažu pravo svaki na ''svoj'' dio Makedonije – Egejsku i Pirinsku, a općenito se može reći da je jedina zemlja u okruženju sa manje sreće s komšijama od Bosne i Hercegovine – Makedonija. Kad se sve sabere i oduzme, Grčka hoće pravo na teritorij, a Bugarska na nacionalni identitet, Srbija na crkvu, dok Albanci u Makedoniji žive u dvojezičnoj koegzistenciji, i tu zemlju, na ovaj ili onaj način – dok ih previše ''ne ponese'', smatraju svojom domovinom. Što u krajnjem, i treba da je tako. Istina i bog, malo je komplikovano nominovati njihov nacionalni identitet. Ako, recimo, prema imbecilnim pravilima upitate čovjeka šta je, on vam treba odgovoriti – pripadnik albanskog naroda iz Sjeverne Makedonije. Nezgrapno, zar ne?

Aleksandar vs. Filip

Makedonija, odnosno Skoplje, su do prije neku godinu plijenili pažnju dosad valjda neviđenim ''arhitektonskim'' projektom Skopje 2014 – bio je to način da VMRO DPMNE Skopju ''doda'' neoklasicizam. Rezultat je bio oko 40 zgrada i ko zna koliko spomenika koji su podvlačili ''antičku'' dimenziju Makedonije (sretao sam ''ozbiljnije'' ljude koji su me s gorljivim uvjerenjem ubjeđivali da su Aleksandar i Filip Makedonci ''pravi'' – Makedonci). Kad je na glavnom gradskom trgu sijevnuo 15 metara visoki spomenik ratnika na konju, rad kiparke Valentine Stevanovske, izliven u Firenci, bilo je jasno da je vrag odnio svu šalu, i da će parada nacionalističkog kiča nastaviti u pravcu kićenja čitavog grada. Kakvih sve tu doajenskih postavki ima: skulptura Prezidija ASNOM-a (to se u nas zove ZAVNOBIH), u koju je kooptiran bivši predsjednik Kiro Gligorov, tada mladi ilegalac, a kasnije glavni ''saborac'' Alije Izetbegovića u pregovorima koji su prethodili krvavom raspadu Jugoslavije. Bilo kako bilo, spomenici su raspoređeni svuda po gradu, kopija Trijumfalne kapije iz Pariza je blizu ulaza na glavni trg, a Aleksandra (za kojeg Grci nisu htjeli čuti da ga se zvanično tako nazove), sa druge strane Vardara, gleda njegov otac Filip II, koji se zvanično samo zove – Ratnik. Jednu od najfrekventnijih ulica u gradu, bivšu Lenjinovu, bivša je vlast preimenovala u Aminta III, koji je opet bio Filipov otac. Tako je generacijska, nasljedna linija, tako zakonomjerna kada su u pitanju totalitarističke vlasti zasnovane na rodbinskim vezama i klijentalističkom pljačkaštvu – ispoštovana.

Dok nas gerijatrija ne rastavi...

Stvar bi tako vjerovatno išla do unedogled – jer vlasti na Balkanu smjenjuje uglavnom gerijatrija, da na tim izborima rezultati nisu bili tako tijesni. Bilo je samo dva procenta u korist VMRO i podrška Albanaca manje radikalnom i socijalnijem Socijalno-demokratskom savezu Makedonije što je odlučilo da se vlast smijeni. I da Makedonija, odnosno Skoplje, malo prodišu, jer je VMRO provodila ovu vrstu seljačke diktature sličnu onoj kakvu je u to doba u BiH pokušala održati SDA. Mutne, u osnovi ratnohuškačke priče o slavnom nacionalnom identitetu i pljačkaška korupcija u administrativnom aparatu, zapravo uvijek vode na istu stranu: Nikola Gruevski je, nakon što je shvatio da je princip ''možeš sve ljude neko vrijeme, ili sve vrijeme neke ljude'' – pročitan. Brže-bolje je lafo napravio teški zaokret i Makedoniju htio odvesti u naručje Putinu i Rusiji, ali su optužnice već polako počele izlaziti i njemu nije preostalo ništa drugo nego da maskiran preko Albanije i Crne Gore – utekne. A gdje drugo, nego u Orbanovu Mađarsku, još jedan bastion diktature i orijentalne despotije. Mađarska, iako ne pripada Balkanu, trenutno je prema indeksu negativnosti koju taj pridjev nosi, možda i najbalkanskija zemlja u Evropi.

I tako, dok je prolazilo vrijeme, u Skoplju sam ga uglavnom provodio na Vodnom, brdu poput Trebevića, na kojem je 2002. godine, u okviru akcije pravljenja spomenika postavljen jedan od najvećih krstova na svijetu – 66 metara visoki Millenium Cross. U nekom smislu sličan onom u Mostaru, za koji je svojevremeno kružila provala da je to jedan veliki plus za Mostar. Što se pak mene osobno tiče, taj mi krst nad Vodnim da mirno spavam pod tim brdom. Računam da nisam obuhvaćen, što bi se reklo. U Skoplju, dakle, postoji taj osjećaj da protječe historijsko vrijeme, jer su svi ti spomenici nakon smjene vlasti ostali. I svi su sada tu, ali nisu ''pojeli'' grad. To je još uvijek onaj isti grad, sa svojim mijenama, grad koji raste, završava i počinje svoje cikluse. Grad.

I u tom malom lavirintu ulica u Skoplju koje sve nose imena gradova (slično kao u nas na Grbavici), osim jednog djelića koji iz nekog razloga nosi naziv – Pijanec – dakle, po naški p'janac, mada niko ne zna zašto se zove tako, ugledao sam automobil, Peugeot, znakovite registracije: SK-001-NL. Zamišljam njegovog vlasnika kao nekog gospodina, koji sjedi pod slamnatim šeširom, neku verziju Broja Jedan iz Alan Forda, pored kojeg prolaze svi historijski događaji, a on kao da ga se sve to skupa ne tiče, gleda sve to iz hladovine i razmišlja da je moglo biti drugačije. Da li je mogao biti u Stocu, gdje bi ga vozio ljuti Veležovac Hajro Bubalo, ili u Sarajevu gdje me jedan takav zamalo nije pregazio kod škole Silvije Strahimir Kranjčević, ili u Parizu, gdje je takvih najviše, ali sumnjam da baš ijedan nosi registarski broj: 001.

Neki tajni agent čija je slava prošla svijetom, ali ga zapravo niko ne poznaje. Kao zajedno da sme jaz i ti. Kao Skopje