VREMEPLOV: FORD MUSTANG GT

Kultno auto, nazvano po divljem konju koji je lutao sjevernoameričkim prostranstvima nije imao Steve McQueen, a imao je i Hašim Kučuk Hoki i u njemu vozio svoj san. Za ovu priču više i nije važno je li to bio model GT ili neki drugi, važno je da jednom odsanjan san više ne treba sanjati, bio on ispunjen ili ne. Snovi, bili dobri ili loši, su baš kao i ljudi. Neponovljivi

 Piše: Ahmed Burić

 Ko zna da li bi ova priča ikad bila ispričana da nije bilo jednog slučajnog detalja. U Parizu na buvljoj pijaci ugledao sam svežanj starih novina. Na jednoj naslovnici Paris Matcha iz 1971. godine stajao je Steve McQueen, u odijelu za auto-trke. Glumac kojeg se smatra za jednog od najvećih buntovnika u istoriji Hollywooda dugo se dvoumio hoće li biti profesionalni trkač, i čak je i pobjeđivao na takmičenjima, ali je filmska industrija bila neumoljiva i obećala mu otkazati svu pomoć ako ostane na stazi i ne vrati se pred kamere.

Od njegove vozačke karijere ostalo je nekoliko modela nakon smrti od raka pluća u Mexicu 1980. (dva Porschea, Jaguar i Ferrari), i film Le Mans, drama koju je režirao Lee H. Katzin, i jedna želja koja mu nikada nije ispunjena. Nikada nije imao Ford Mustanga GT, auto koji je proslavio u jednom drugom filmu u kojem je igrao, Bullitt (1968.) Petera Yatesa, u kojem policajac upada u zamršenu igru između politike i mafije. Od dva Ford Mustanga koja su se koristila u tom filmu, hitu koji je zaradio tada nevjerovatnih 42 miliona dolara, jedan je bio totalno uništen, a drugog vlasnik nije htio prodati ni za kakvu cijenu. Tako je od svih snova koje je ispunio, veliki glumac ostao uskraćen barem za jedan. Uzeo sam Paris Match s njegovim likom, za poklon prijatelju koji vozi trke, a onda se film samo odmotao u glavi. Film o tipu koji je, poput Stvea McQueena, bio divlji. A bio je i zvijezda.      

Hoki, Amrikanac i poglavica

Ta priča događa se u poslijeratno vrijeme, tačnije posljednje godine 20. stoljeća. Kolega je nazvao i rekao da je u gradu nekadašnja, možda i najveća, zvijezda narodne muzike na području nekadašnje Jugoslavije, Hašim Kučuk. Danas njegovo ime ne znači mnogo, ali kad bilo kome starijem od trideset godina kažete Hoki, znaće o čemu se radi, i odmah ispaliti dio refrena: “Pijem da je zaboravim”.

Pjesma bila je ultimativni hit u Jugoslaviji, niko s tačnošću ne može reći u  koliko je primjeraka rasprodana, ali nema sumnje da se radi o milionima. Početkom sedamdesetih, nije bilo kafane u kojoj nije svirala, napisana u klasičnom obrascu, žarila je i palila “zemljom seljaka na brdovitom Balkanu.” Tip koji je pjevao, dakle Hoki, nije izgledao kao klasičan narodnjak iz tog doba. Imao je dugu kosu, nosio teksas košulje i farmerke, i s onim karipskim modelima sunčanih naočala na glavi, vise je ličio na nekog otkačenog američkog južnjačkog rokera, nego na barabu i lolu iz centralne Bosne, što je negdje duboko u duši i bio.

Otišao sam u Zenicu, napraviti intervju s njim, i to je bio jedan od najvećih pogodaka moje novinarske karijere, barem kad je u pitanju čitanost tog teksta. Prenijeli su ga bezmalo svi, a Hašim, je u tom, novom izdanju, izgledao kao mitska ličnost. Napisao sam tada da liči na irskog bluesera Van Morrisona, ali kad danas gledam te slike, više je podsjećao na indijanskog poglavicu, s onim licem koje je prošlo kroz, valjda, sve faze u životu i na kojem vidite da se više neće bitno mijenjati. Kad sam upalio diktafon, on je zauzeo govorničku pozu, malo me “trznuo” ramenima kao pravi mangup i izdeklamovao sljedeće: “Ime mi je Hašim Kučuk, zovu me Hoki. Sad je petnaesti oktobar, 20:55 sati. Razgovaramo u Zenici, u slastičarni 'Kristal 4'. Hoću da kažem da moralno i materijalno stojim iza svake riječi kazane u ovom intervjuu. Tako da ako nekog treba da tuže, neka tuže mene, i snosim svu krivicu za istinu koju ću ovdje reći.”

Nije mu trebalo objašnjavati da je vrijeme “moralne i materijalne odgovornosti prošlo” i da se novinari i novine ne tuže ako se govori protiv tendencija i nedodirljivih ljudi, nego samo ako (uglavnom utemeljeno) optuže nekoga ko se u ratu i poslije njega obogatio. Hašim Kučuk je već tada bio bivši čovjek, ali ja to nisam mogao ili htio znati.   

 Kraj u ravnici

Ali, to što je Hoki rekao u tom intervjuu bilo je čisto “ludilo”, i čitalo se u dahu: da se ženio deset puta i da iz isto toliko brakova ima i toliko djece, da je jedina njegova zemlja Titova Jugoslavija da je Tito njegov drugi otac, da je spavao sa 4.000 žena, da je Titu pjevao 18 puta, i da ne bi pjevao nijednom novom lideru s područja bivše Jugoslavije, da je u vremenu dok ga nije bilo na estradi, nekih petnaestak dvadesetak godina, za svoju dušu snimio 12 CD-ova, da bi se od njegovih autorskih prava kad bi država to mogla urediti kako treba, naplatilo toliko da bi se mogle isplatiti zaostale penzije. Ustvari, bio je to govor čovjeka koji je prebrzo trošio život i izgubio skoro sve – domovinu, karijeru, mir, blagostanje, slavu, novac – a što je gubitak veći, to je priča romantičnija i zanimljivija za slušanje.

Svoje zrele godine Hoki je većinom, proživio u Americi, rekosmo da je i bio takva, američka pojava, i tamo je dobio i državljanstvo. U međuvremenu, nakon našeg susreta, preselio je u Vojvodinu, i stekao jedanaesto dijete, misleći jadan, valjda, da će naći mira svojoj nemirnoj, pustolovnoj, indijanskoj duši. Negdje pred kraj 2002. godine objavljena je vijest da je na magistralnom putu Beograd – Subotica u pedeset i šestoj godini života u saobraćajnoj nesreći poginuo Hašim Kučuk Hoki. I to u starom Stojadinu, Zastavi 101. Mora da je Hokijeva romantička slika prošlosti u ravnici samo postala irealnijom. Pred kraj života nastavio je pričati o idealnoj Jugoslaviji, čak, vjerovatno za neku gažu kojom je trebalo nekoga prehraniti, trabunjao i nešto o tome kako ni četnički vojvoda Vojislav Šešelj nije tako crn kao što ga predstavljaju. Bio je Neko čije je vrijeme već bilo nepovratno prošlo, a bivši prijatelj mi je nakon nesreće poslao sms: “Sinoć je u saobraćajki poginuo Hašim Kučuk – Hoki. Šteta, malo mu je falilo da postane četnik.”

 Strah od pakosti

To me je zaboljelo, ali nije bilo natrag. No, jedan detalj mi nikako nije dao mira. Čovjek koji je prešao milione kilometara u luksuznim autima, po evropskom, a još vise po sjevernoameričkom kontinentu stradao je u ohrndanoj harabatiji, Stojadinu koji je bio simbol vremena u kojem je Hoki bio zvijezda. Život je kučka, a bog cinik, rekli bi oni koji ne vjeruju u priče o sudbinskoj povezanosti.        

A sve na svijetu, barem svi ljudi, povezani su tankim nitima. Jedna priča o Hokiju iz njegovih američkih dana glasi ovako. U doba najveće popularnosti izašao je na binu u nekom klubu u New Yorku i dok su ljudi čekali da krenu magični stihovi o tome kako u očima krije tugu, samoća mu dušu para, pije da je zaboravi a tuga se veća stvara, Hoki je ovako najavio svoj koncert:

“Ja sam Hašim Kučuk Hoki. Onaj Mustang parkiran ispred bara je moj, ako ga neko ispara ključem, oko ću mu izvadit’. A sada – pjesma!”

Tužno. Ali, tačno. Čovjek u trenutku najvećeg uspjeha, kad bi trebao biti rasterećen svih ovozemaljskih problema jer ga je svijet konačno prepoznao i omogućio mu uspjeh, misli o moć najsitnijim i najbanalnijim detaljima koji mu mogu pokvariti tu sreću, jer se negdje u dubini plaši da to sve dkupa nije opravdano zaradio i da ga može stići kazna, barem u vidu nekog seoskog pakosnika koji bi zaparao po novoj boji haube, Mustanga ili bilo koje druge nove mašine koja treba pokazati moć i stanje njezinog vlasnika.

Baš kao u Građaninu Caneu, možda i najvažnijem filmu u povijest u kojem glavni junak Charles Foster Kane (igra ga, naravno, Orson Welles), nakon što je bio sve, čak i kandidat za guvernera, i zet američkog predsjednika, na kraju života ostaje sam i izgovara riječ “pupoljak”.  Radi se o ružinom pupoljku, znaku utisnutom na sanke  na kojima se sankao Kane kao dječak prije nego što su ga odvojili od majke i poslali da živi kod čovjeka koji će mu biti tutor i odrediti njegov život moćnog, ali beskrupuloznog magnata spremnog na sve.

Takvog Mustanga, nazvanog po divljem konju koji je lutao sjevernoameričkim prostranstvima nije imao Steve McQueen, a imao je i Hašim Kučuk Hoki i u njemu vozio svoj san. Za ovu priču više i nije važno je li to bio model GT ili neki drugi, važno je da jednom odsanjan san više ne treba sanjati, bio on ispunjen ili ne. Snovi, bili dobri ili loši, su baš kao i ljudi. Neponovljivi.