Vremeplov BMW: Nebeska Alpina

Ta, 1972. godina za Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju počela je tragično. Avion kompanije JAT na relaciji Stockholm – Kopenhagen – Zagreb – Beograd srušio se na teritoriji tadašnje Čehoslovačke. Letjevši na visini od 10.160 metara, letjelica je eksplodirala u zraku. Od ukupno dvadest i osam ljudi koji su bili u njoj, dvadeset i tri putnika i petoro članova posade, preživjela je samo stjuardesa Vesna Vulović. Bio je to jedan od prvih terorističkih napada takve vrste: zvanična verzija je glasila da su bombu u Švedskoj postavili hrvatski nacionalisti, koristeći činjenicu da sigurnosne mjere, zapravo, nisu postojale.

Spin iz Čehoslovačke

No, dopisnik njemačkih medija iz Čehoslovačke, Bruno Hornung Andersen je nakon višegodišnjeg istraživanja objavio kako je čehoslovačka tajna služba izmislila priču o podmetanju bombe. Pozivajući se na razgovore s pripadnicima tajnih službi i razgovore sa stručnjacima i svjedocima, izašao je s tvrdnjom da je avion greškom pogodila čehoslovačka protivavionska odbrana, te da je službi državne bezbjednosti Čehoslovačke uspjelo da spinuje  svjetsku javnost i da na Zapadu niko ne posumnja u zvaničnu verziju toka događaja i prave uzroke pada aviona. ''Umjesto prave istrage'', tvrdio je, ''svi su pokušavali naučno objasniti kako je stjuardesa preživjela pad s deset hiljada metara.''    

No, prema Vesninom svjedočenju, nije bio u pravu. Stvari su iz njezine perspektive izgledale ovako: ''Avion je doletio iz Stockholma u Kopenhagen, i tu je bila naša smjena. Tada se moglo ući na svakoj usputnoj stanici, kao u autobus, a poslije toga su uvedene strožije mjere kontrole koje se razvijaju do današnjih dana. Pamtim samo sliku žena koje su s djecom stajale u avionu kada je počeo padati sa 10.000 metara. Ta slika poginulih putnika u avionu koji pada me stalno proganja.''

Vesna, inače, nije ni trebala letjeti taj dan, ali je u administraciji došlo do greške, pa je zamijenila koleginicu sa istim imenom. ''Svi članovi posade su predosjećali da će se dogoditi nešto loše, samo ja nisam imala nikakav predosjećaj.''

Avion je pao u šumu, pokraj sela znakovitog naziva Srpske Moravice, blizu istočnonjemačke granice. Priča dalje kaže da je lokalni šumar Bruno Henke obilazio teren, ugledao dim i čuo zapomaganje. Došao je do olupine i pozvao hitnu pomoć. Vesna je prebačena u obližnju bolnicu i tamo joj je transfuzijom ubrizgano četiri litre krvi. Liječnik koji je vodio protokol nije joj davao niti jedan promil da preživi. Liječnici i medicinsko osoblje tri dana nisu napuštali bolnicu. Imala je tešku frakturu lobanje, slomljene obje noge i povredu nekoliko kičmenih pršljenova. Ipak, nakon višemjesečnog oporavka, uspjela se vratiti na posao. Nikada više nije letjela, nego je radila kao šalterska službenica JAT-a. U trenutku nesreće imala je dvadeset i dvije godine. Preminula je u Beogradu 2016. godine, dan prije katoličkog Božića.

U Srpskim Moravicama podignut je spomenik nesreće, kojeg su delegacije JAT-a obilazile svake godine. Na tridesetogodišnjicu nesreće, selo, u kojem se u lokalnom muzeju čuva dokumentacija, posjetila se i Vesna. Bruno Henke je dobio unuku kojoj su dali njezino ime. U selu i danas postoji pansion s tim imenom, a Guinnessova knjiga rekorda zabilježila je da je bila osoba koja je preživjela pad s najveće visine bez padobrana u povijesti. Zahvaljujući činjenici da je njezina stolica za koju je bila vezana bila u stražnjem dijelu aviona. I da je sve vrijeme ostala pričvršćena za toalet. Vesna je ušla u legendu, a nedugo zatim ispjevana je i narodna pjesma: ''bješe sreća u nesreći/tajna u prirodi/kad se Vesna stjuardesa/po drugi put rodi.

Moj Stari bi uvijek, kad bi neko na popravak dovezao stari auto kojem nema spasa pogledao ustranu, i rekao:

''Uh, šta je ovo, ovaj auto samo što nije iz aviona ispad'o!?''

I onda rekao vozaču:

''Hajde, daj da vidimo šta se može napravit'!'' 

I tako, cijeli život, kad se pojavi vijest o nesreći nekog aviona, sjetim se Vesne Vulović, stjuardese kojoj je, eto, uspjelo ono što nije nijednom živom čovjeku nije. Da preživi pad s 10.000 metara, i odživi svoj život s tim iskustvom.

''Tako ti je to u životu'', reče jednom Stari, ''ima ljudi koji nikad ne izazivaju sudbinu i mirno žive, pa prežive Scile i Haribde, a imaš onih koji svaki dan izvode kerefeke, kao da traže belaja, a ništa im.''

''Kako misliš?''

''Vidi onog mog Makse. Ima dioptriju veću od mene (Stari je cijeli život nosio naočale, s jakim minusom), naočale k'o dno od tegle, a samo što avion ne vozi. I još se trka. Ne spušta gas nikad ispod stoje, ni u krivini. Isto dijete. Takve, izgleda, bog čuva.

Uto bi se u parku na Džidžikovcu začuo auto, a Stari bi pogledao kroz prozor.

''Evo ga. Srećo.''

Makso, legenda iz našeg sokaka

U bijelom BMW-u, 2002 TTI, s naočalama a la Oliver Dragojević, ponosno je sjedio Enko, kojeg su svi zvali Makso, a čije je pravo ime bilo Veselin Kapetanović. Makso je bio sarajevska legenda, jedan od onih avanturističkih duhova za koje je, zahvaljujući činjenici da je iz ''dobre kuće'', izgledalo da mu sve u životu ide lakše nego drugima. Svako malo, čulo bi se za neki od njegovih podviga, a valjda najveći od njih je bio da je zbog poteškoća s vidom, vječito odgađao obavezno služenje Jugoslovenske narodne armije. Što mu nije smetalo da se uredno takmiči na prvenstvima u automobilizmu. On je bio maneken socijalizma s velikom dioptrijom, znak da stvari uvijek nisu onakve kakvim ih isprva vidimo. Vedroga duha, lahke prirode, mlađi od mog Starog osam godina, unosio je neki dah igre u, za većinu ljudi,  sive dane, u sivom gradu.

''A i nek' si ti vala dobio tu Alpinu, da nije tebe ne bi čestito auto ni vidio'', rekao bi Stari, otvarajući haubu. Skoro savršenog, okatog BMW-a, čistih linija, koji svojom jednostavnošću i stajanjem na cesti i danas plijeni pažnju gdje god se pojavi.

U vremenu u kojem ljudi umiru bez ikakva reda i u kojem smrt više nije nikakva vijest, skoro neopaženo je mogla proći ona da je Veselin Kapetanović, sin Ibre i Zlate, preminuo u Sarajevu, u 76. godini života. Bio je to jedan veliki život za raju, i ta me je vijest rastužila. Ako tamo negdje imaju trke, želim mu da bude nebeski šampion, jer je, takav, zaslužio da vozi ne Alpinu, nego Formulu 1.

Neka je mir njegovom nemirnom duhu i blagoj duši.