Utakmica života

Proteklih mjeseci ove godine nacionalna ekonomija bila je razapeta između dvije riječi: cijena i plaća. Cijene skoro svega što je roba ili usluga na tržištu su neprekidno letjele u nebo a zarade radnika, isključivo onih u proizvodnji, nisu se micale naviše. Vlade i parlamenti time se nisu ozbiljno pozabavili zbog čega socijalne neprilike u zemlji postaju krajnje dramatične: mladi bježe iz BiH, a stariji vode borbu za goli život.

Teško je očekivati da će se nova vlast po preuzimanju dužnosti odmah i predano posvetiti ovim problemima, ali da ih sistemski i odgovorno mora otklanjati u to nema sumnje. Na tu obavezu ne pritišću je samo nezadovoljni radnici već i siromašni penzioneri. Zaustavljanje rasta cijena i smanjivanje fiskalnih troškova privređivanja javno traže i poslodavci obećavajući da će tek nakon toga biti u prilici da povećaju zarade zaposlenima.

Uoči pregovora Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade FBiH o tome je svoje stajalište iznio Mario Nenadić, direktor ovog udruženja. Njegov stav je da se ''doprinosi, porezi i parafiskalna opterećenja moraju smanjiti'', a ozbiljno upozorenje (koincidira sa početkom Svjetskog prvenstva u nogometu) da ''poslodavci neće moći pratiti ovu utakmicu'', odnosno porastom plaća sustizati rast cijena.

Direktor Nenadić ne govori o nečemu što je novo, niti tek smišljeno i ovoj krizi primjereno rješenje, već o borbi za izmjenu zakona o doprinosima, porezima i ostalom. Iako je bilo, i još uvijek ima dovoljno prostora da se ta rješenja primijene, izostali su pomaci koji bi zavrijedili pažnju aktera i gledalaca (javnosti). To je i razlog da su minimalne plate ostale minimalne – jadne! A biće bolje onog trenutka kada se promijeni ukupan sistem vrjednovanja rada radnika. Tu utakmicu treba hitno zakazati i do kraja odigrati. Inače!?