Istočno od raja, zapadno od raje

Prije utakmica Lige nacija protiv Švedske i Rumunije koje slijede u novembru, valjalo bi se nešto podsjetiti. A reprezentacija Bosne i Hercegovine ostvarila je prvu pobjedu u historiji kvalifikacija 10. novembra 1996. Tada još zvanično stanovnik Ljubljane, i novinar tjednika „Mladina“, naš je saradnik napisao malu reportažu sa danas već upokojenog stadiona za Bežigradom. Na nastup na velikom takmičenju se od tada čekalo 18, a za nastup u Brazilu 20 godina. Danas, čini se da ova zemlja koja nema puno stvari, ima Reprezentaciju. Svjetlo u mraku. 

Bila je nedjelja i bili su izbori. I sve je mirisalo na historijski događaj. U Sloveniji su održani parlamentarni izbori za drugi saziv Parlamentarne skupštine, na kojima je pobijedila stranka lijevog centra Liberalna demokracija Slovenije. Predsjednik vlade je nakon dugih koalicionih pregovora postao Janez Drnovšek. Te godine kloniran je prvi sisar, ovca Dolly, za predsjednika Sjedinjenih država ponovo je izabran Bill Clinton, na Olimpijskim igrama u Atlanti su Sjedinjene Američke Države osvojile zlato u košarci, a krilo hrvatske rukometne reprezentacije Irfan Smajlagić suhim listovima je izluđivao švedske golmane Olssona i Svenssona.

Imao sam tada nepunih 30 godina, i bio sretan što ću se, konačno, moći vratiti kući.

Nikada neću saznati jesam li pogriješio. Drukčije nije moglo.      

"I dok su građani Slovenije izvršavali svoju glasačku dužnost, ovdje se odigralo devedeset najdržavotvornijih minuta u povijesti bosanske države", naglas je razmišljao nekadašnji Mladinin, sada Dnevnikov novinar Borut Mehle, jedan od najvećih znalaca ljubljanskih (sub)kulturnih prilika.

Dok smo se probijali kroz grupe navijača koje su slavile prvu pobjedu selekcije Fuada Muzurovića u kvalifikacijama za Mundijal, znali smo da smo tragajući za zlatnim slovima ispisanom povijesti, opet potrefili. I zaista, sve je, u nedjelju 10. novembra, mirisalo na historijski događaj, osim pljeskavica koje su se prodavale na stadionu za Bežigradom. Odmah nam je bilo jasno da ih ne treba probati...

Tribine su grmjele: "Ubijte se Janezi", "Mu-sli-ma-ni", orilo se iz više od tri hiljade grla. Po natpisima na transparentima: "Horde zla – Jesenice", "I love BiH – Fužine", "Zenica", "Banja Luka", bilo je jasno da je "iredenta" sastavljena od tri generacije Bosanaca koje žive u Sloveniji, nekoliko stotina ljubitelja "žoge" pristiglih sa autohtonih područja, te navijača iz Austrije, Švicarske, Italije i Njemačke. "Ovo je Bosna", "Allahu ekber".

Pet do šest stotina, uglavnom Olimpijinih "Green Dragonsa", pokušalo je odgovoriti: "Mi smo Slovenci", "Pizde bosanske", ali su bili potpuno nadglasani, što potvrđuje i iskrena konstatacija napadača slovenačke reprezentacije Saše Udoviča sutradan objavljena u većini slovenačkih medija: "Kao da sam igrao na Koševu ili Grbavici."

Čim je brkati tifoz, po govoru, reklo bi se, porijeklom negdje iz Krajine, uskliknuo: "Odraćemo ih, Hamo, isto ko Italiju", bilo je jasno da će, kako se god rezultat bude razvijao, biti najbolje pogledati utakmicu u društvu s Haminom rajom.

"Haj' šuti, sad će himna", autoritativno je upozorio Brko.

U petoj minuti stiže i prvi trans. Novi Fenerov Reformator "E-lvir Bo-lić", presijeca Novakov pas za Englara, a loptu, što bi birvaktile rekao Zoran Popovski, rezantnim udarcem šalje iza leđa Boška Boškovića, čuvara domaćih vrata. Kiša se pojačala, a Brko, kojeg nije uspjelo ugrijati bezalkoholno "Uni" pivo, sav ozaren upitao je Hamu: "Ima li ba' išta žestoko da uspemo u ovu pišaku?"

Dobro smo se zabavili i kad je oficijelni spiker pomiješao engleski, slovenski i bosanski i obavijestio gledaoce da je "rumeni card dobio igrač sa številkom šest", a malo potom je "Me-ho Ko-dro" povaljao odbranu. Brko,već go do pasa, prodrmao je Hamu i uskliknuo: "Jesam ti reko, Šabana mi.

Imamo ih!"

Ipak, od oduševljenja do bijesa samo je mali korak. Najborbeniji Slovenac, Velenjčanin Amir Karić pokosio je Seada Halilovića, a naš dio tribine je uzavrio: "Izdajniče, haj' u šumu s Mladićem." Pacifistični Hamo na trenutak pokušava umiriti situaciju: "Nemoj ga, i on je naš."

Brko se ne da: "Kako ba' naš, pa odra nas od batina!?"

Hamo zastade. Obojica se složiše: "A, dobro, šupak je, al' je naš."

Uglas. Jako: "Ovo je Bosna. Me-ho Ko-dro."

Hladan tuš. Zahović je iskoristio penal. Brko se malo pokunjio. Napadi Slovenije nastavili su se i tokom cijelog drugog poluvremena. Iz pomalo umornih grla čulo se: "Šta je, igrate ko Slovenci!" Ipak, odbrana nije popustila. Maltežanin Charles Agius svira kraj. Brko i Hamo se ljube, a potpisnik prima čestitke slovenskih kolega.

Mehle, za kraj, opservira: "Od danas smo s nadimkom Meho završili. I sa solidarnošću. Rat je gotov, a ovaj fudbalski tek počinje."

Još u toku utakmice počeli su pristizati rezultati parlamentarnih izbora u kojima je pobijedila Drnovšekova Liberalna demokracija (27 posto), a neočekivano drugo mjesto, ispred Janšinog SDS-a (16, 1 posto), osvojila je Slovenska ljudska stranka (19,4 posto) koju predvode braća Marjan i Janez Podobnik. Četvrti su Peterleovi Kršćanski demokrati (9,6 posto), enfant terriblea ovdašnjeg političkog prostora Zmaga Jelinčiča, i Demokratska stranka umirovljenika (4,5 posto). Mandatar vlade, čini se, neće biti poznat ni nakon oficijelnog susreta predsjednika

Kučana sa vođama parlamentarnih stranaka, iako najlogičnije izgleda da bi se u toj ulozi opet trebao pojaviti Dr. Janez Drnovšek. Ipak, koalicija"Stranaka slovenskog proljeća" (SLS, SDS i SKD) najavila je da bi koalicija 3+1 bila optimalna. Ali, Drnovšek je odmah otklonio tu mogućnost izjavom: "Zašto ne 4+0?"

Odlazeći s utakmice, kroz kolonu automobila s bijelim zastavama i zlatnim ljiljanima, probijali smo se s taksistom Bosancem, koji u Sloveniji živi desetak godina. Pita:

"Jeste li to bili na utakmici? Ma, ja ne mogu s nama."

Malo zatim prolazimo pored velikog plakata s kojeg Drnovšek poručuje:

"Idemo u 2000."

"Ma, jašta, nego. Dok je njega i Kučana, i moć' će se živit. 'Ta će Janša."

                                                    ***

I tako, prođe otad trideset godina, pola jednog života, neke se stvari stubokom promijeniše, a neke ostadoše iste. Fudbal se u međuvremenu mijenjao, reklo bi se da je višepostao nogomet, Bosna i Hercegovina je postala država, istina neuspješna, Janez Janša još uvijek jaše crnog konja dau ime crne internacionale smanji ljudske slobode, a Kučan živi mirnim penzionerskim životom.

U međuvremenu, BIH je dobila jednog od najvećih igrača u historiji: Edin Džeko se u 40. godini oprostio od reprezentacije i zajedno sa selektorom Sergejem Barbarezom i njegovim stručnim timom stvorio jednu generaciju koja danas igra ravnopravno sa većinom svjetskih reprezentacija: momci imaju sve ono što je nedostajalo. Startnu brzinu, jednostavnost u protoku lopte, pobjednički mentalitet i, što je najvažnije, nemaju nikakav strah ni respekt, osim takmičarskog, prema objektivno snažnijima i boljima. Odrasli su u školama evropskog fudbala (osim Bajratkarevića u Americi), i na terenu “žive”. Svi za jednoga, jedan za sve.

A dirljiva priča koja je obišla region, glasi ovako: sedmogodišnji dječak Uroš iz Banja Luke bio je beskrajno tužan nakon što se Džeko oprostio od reprezentacije. I svoju je tugu pokazao na sljedećem času pravoslavne vjeronauke. Dobio je, naizgled, običan zadatak: da nacrta osobu koja se moli. Na četiri crteža u pozi u kojoj se krsti nacrtan je igrač u plavom dresu, plav, počešljan na stranu. Nosi broj jedanaest na dresu, a pored je srce i kruna na njemu. Nema sumnje da se radi o Edinu Džeki. Njegova majka je napisala da nikada nije vidjela svoje dijete da tako plače. Dijete je nacrtalo Džeku kako se moli da ponovo zaigra za reprezentaciju.

Majka je u objavi zatražila samo jedno: da se podijeli kako bi Uroš, kojem se bliži rođendan, dobio čestitku za rođendan. I možda dobio potpisan Edinov dres. Tekst završava time da objava nije napravljena da bi bilo koga uvrijedila, ili ismijala i umanjila bilo čiju vjeru. Džeko se javio, zahvalio na crtežu i poručio Urošu, ustreptalom od sreće da se nada da se vide na nekoj od sljedećih utakmica reprezentacije, gdje će mu dati i poklon.

U međuvremenu, dogodili su se opći izbori u BiH na kojima su pobijedile takozvane nacionalne stranke, ali bi bilo preciznije reći da se radi o etno-kartelima. Koji svoj biznis “vuku” preko državnih jasli, ostavljajući narod sve siromašnijim, i Bosnu i Hercegovinu sve praznijom. Jedan od najvećih kamena spoticanja, biranje hrvatskog člana Predsjedništva prošao je tako da je izabrana Darijana Filipović, kako se kaže istaknuta članica HDZ-a: očekuje se da bi to moglo blago relaksirati odnose između pripadnika dvaju naroda. Tim više što je Darijana prva rodica Nikole Katića, reprezentativca BiH i suigrača Edina Džeke u kultnom njemačkom klubu Schalke 04 iz Gelsenkirchena.

A možda i ne bude tako: ali, i ako ne bude, ovakvom vremenu treba takvih vijesti. Klinaca koji ne znaju da se Džeko ne krsti, i ljudi koji znaju da Katići u Stocu, odakle jesu, nisu činili zlo i da je sve takve stvari moguće prevazići otvorenošću. U ovako jadnom svijetu čini se da su i fudbal i nogomet njegov bolji dio, i da se može i vrijedi živjeti samo ako čovjek zna da tamo među “njihovima” – a zapravo među nama – živi neko “naš” neko tvoj, neko ko zna da podjele nisu ništa drugo nego način da se, najčešće kriminalom, (o)bogati mali broj ljudi.

Samo tako. Dok neko ne kaže posljednju riječ. U ovom slučaju – igra.

Ma kako je zvali.