Oproštaj Dijamanta: Fudbalski Brando na tramvaju broj 11

Ko će ga znati je li bio on, ali na jednoj fotografiji poznatog ratnog fotografa Rikarda Larme, mladić koji podsjeća na Edina Džeku zakačio se za sarajevski tramvaj ratnih ili prvih poratnih godina. Pošto mi često bizarno naumpadaju takve stvari, meni se uz tu Larminu fotografiju u glavi nekako pojavi pjesma i spot nekadašnjeg lijevog krila čuvene folk porodice – Izonija Gegaja – Hej ba, šta ima ba, u kojem se i on kači za tramvaje. Prošle su godine i decenije od te Larmine fotografije, a i Izoni je, valjda, odavno okačio mikrofon o klin, dok Edin Džeko igra posljednju utakmicu za reprezentaciju Bosne i Hercegovine protiv Švedske u Zenici.

Institucije, ministarstva, privrednici, ugostitelji, obični ljudi, raja, svi smišljaju načine kako da se zahvale Edinu Džeki za sve njegove golove, sve utakmice koje je odigrao za svoju zemlju. Tako je iznad Vječne vatre postavljen njegov gigantski dres, ćevabdžije na Baščaršiji dijele porcije s 11 ćevapa u pola somuna, a Vlada Kantona Sarajevo odlučila je da novouspostavljena tramvajska linija od Hrasnice do Baščaršije njemu u čast nosi broj – 11.

Odlazi kapiten. Pomalo smo svi nostalgični i ponosni, kao da nas tramvaj zvani čežnja treba odvesti na taj Džekin last dance na Bilinom polju. E, da – u filmskoj verziji Tramvaja zvanog čežnja pojavio se Marlon Brando, koji je filmu dao nešto potpuno novo: sirovu i prirodnu glumu, bez klasične filmske teatralnosti. Njegova uloga postala je dio njegove biografije, a on dio historije filma. Nešto kao što je Edin Džeko za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Obojica su u svojim pričama postali nešto veće od uloge koju su igrali.

I realno, lakše je dobiti Oscara nego biti zvijezda u Sarajevu. Zato je veliko što će kroz glavni grad Bosne i Hercegovine putovati jedan broj koji pripada čovjeku. Jedanaestica. Broj Edina Džeke.

Džekina priča, dakako, nikada nije bila samo priča o golovima. Bila je to priča o jednom mladiću koji je otišao iz grada, a nikada nije prestao pripadati Sarajevu. O dječaku koji je postao čovjek kojeg je prepoznavao cijeli svijet, ali je njegovo ime i dalje najprirodnije zvučalo kada ga izgovorimo ovdje, na našem jeziku, u ovom gradu.

Džekin posljednji ples zapravo je i jedan novi početak. O tome svjedoči i ilustracija koju je Džeko podijelio na društvenim mrežama. Na njoj je Dijamant prikazan u liku Master Splintera, učitelj čuvenih Nindža kornjača, u reprezentativnom dresu Bosne i Hercegovine s brojem 11. U gornjem dijelu ilustracije Džeko za ruke vodi mlade reprezentativce koji su tada još bili dječaci na početku svog fudbalskog puta – među njima Esmira Bajraktarevića, Tarika Muharemovića, Kerima Alajbegovića i Ermina Mahmića. U donjem dijelu ilustracije dječaci su izrasli u snažne igrače i nosioce reprezentacije, dok iskusni kapiten, sa štapom u ruci, ponosno korača među njima, svjestan da dres i grb Bosne i Hercegovine ostavlja u sigurnim rukama.

Džekina zaostavština u reprezentativnom dresu ne ogleda se samo u golovima i historijskim rezultatima, nego i u odnosu prema generacijama koje dolaze poslije njega. Poštovanje koje mu iskazuju mladi bh. reprezentativci možda je i najljepši dokaz uticaja koji je tokom godina imao na njih.

Priča o Džeki je, na neki način, i priča o generaciji i ljudima koji su odrastali uz reprezentaciju. O ljudima koji su naučili da se nadaju kroz fudbal, da poslije poraza udaraju glavom o zid, da satima iživcirani čekaju da izađu autom iz Zenice, ili po maglovitom drumu u gluho doba voze od Pariza prema njemačkoj granici, pa opet da čekaju novu utakmicu i da poslije pobjede u ekstazi izlaze na ulice i okupe se pred Vječnom vatrom. Džeko je bio u mnogim od tih sjećanja. I u Genku, na Saint-Denisu, u Žilini, u Kaunasu, u Brazilu na Marakani, u Velsu i u Zenici kada je Bajraktarević zabio Donnarummi.

Zato se njegovo posljednje reprezentativno veče ne može mjeriti samo brojem nastupa i golova. Brojevi su važni, ali sjećanja nisu napravljena od brojeva.

Sjećanja ostaju u slikama, u glasovima, u utakmicama koje pamtimo i u gradovima kroz koje smo prošli. Ostaju u onom trenutku kada cijela Bosna i Hercegovina utihne dok lopta putuje prema golu, a onda eksplodira: čuju se komšije kako urlaju, djeca bacaju petarde... Ostaju u djeci koja su gledala Džeku i poželjela postati fudbaleri. I možda upravo zato ova priča ne završava njegovim oproštajem. Jer jedan dječak odlazi iz reprezentativnog dresa, ali iza njega ostaju novi dječaci.

A kroz Sarajevo, kao da je za njega napravljen, prolazit će tramvaj broj 11.