Rog u vreći

Osamdesete su otvorile bivšu državu, da bi joj devedesete dohakale, valjda je to bio nekakav slijed historijskih okolnosti. U tom otvaranju, televizija je učinila najviše, od MTV-a pa do invazije holivudskih filmova i globalnih sportskih takmičenja. Dobro, Olimpijada se pratila, kao i svjetska i evropska prvenstva u velikim sportovima, a biciklizam je bio tu malo na rubu. Možda bi bilo ispravno reći da je na ovom našem podneblju bio nešto između sporta i ''gubljenja vremena'', što rekli lokalni mudraci koji sjede u potkošuljama ispred granapa, pijući pivo i igrajući neku kartašku igru ili šah. Verati se po planinama na nožni pogon nije neki sport za klasičnog Balkanca, ali ta vrata fantastičnog doživljaja sporta i predivnih pejzaža, tih osamdesetih, nam je u kuće donijela Televizija Zagreb i to prenoseći najveću biciklističku utrku na svijetu – Tour de France. Sjećam se Grega LeMonda, kojeg su Francuzi jednostavno zvali L'Americain i Španca Pedra Delgada koji su vladali krajem osamdesetih na Touru. TV prenosi tada nisu bili kao ovi današnji s brojnim kamerama, dronovima i ostalim modernim džidžama, nego bi se reporter uključivao povremeno, kada je nešto bitno, a duge ture je pratio muzički intermeco. Dok se biciklisti spuštaju niz Alpe ili Pirineje, snimali su ih i tada iz helikoptera, a u pozadini su odzvanjale Panove frule i gitare, kao u nekom dokumentarcu o prirodnim ljepotama Bolivije, recimo. 

Baš tih osamdesetih i ja sam dobio svoj prvi bicikl – Pony, a proizvodio ga je Rog iz Ljubljane. Bio je crven. Vozio sam ga s takvim merakom i po makadamu i asfaltu. Kada bi dali zadatak da odem do prodavnice i donesem namirnice s Ponyjem, meni je to bila draga obaveza. Ali brdovit je to bio teren, pa sam često morao ustajati sa sica i pedalati poput onih majstora na Tour de Franceu. Poslije sam u Švicarskoj išao u školu s biciklom, to više nije bio maleni Pony nego onaj robusni montebike sa Shimano mjenjačem. Jedne prilike s grupom prijatelja za nekoliko dana sam prešao oko 350 kilometara na njemu, od Bodenskog jezera pa do grada Fribourga, na rijeci Sarine, koja je i granica dvaju govornih područja, francuskog i njemačkog. Dok se biciklom penjete prema samostanu Einsiedeln ili spuštate prema Interlakenu dobijete taj dojam koliko je biciklizam sport za uživanje, te da nijedan napor nije veći od ljepote koju možete doživjeti. Ali da bi se do tog došlo, valja razbiti brojne predrasude i nakaniti se, što je našem čovjeku možda i najteže. 

A jednom čovjeku koji se ipak rodio s ove južne strane Alpa, pa ga mi odmah donekle smatramo i našim, ne samo da je biciklizam način života, nego je on otišao i iznad Triglava i ušao u panteon biciklizma, tamo gdje su samo oni najveći. Tadej Pogačar, s brojem 11, osvojio je 111. izdanje Tour de Francea na tako dominantan način da ga se s pravom svrstava uz spomenutog LeMonda, velikog Miguela Induraina, kanibala Eddy Merckxa, Bernard Hinaulta i Jacques Anquetila. Životna priča momku iz Klaneca kod Komende i biciklu počela je kada je Tadej imao devet godina. Trenirao je fudbal, ali pošto mu je brat bio biciklista, odlučio je da krene s ''suhim'' treninzima za Rog iz Ljubljane, klub koji je dobio ime po fabrici s početka teksta. Bio je tako sitan da mu prvo nisu mogli pronaći bicikl, ali u proljeće su mu ga našli i već 2008. odvozio je prvu tamničarsku trku. Poslije je potpisao za globalni tim UAE i ostalo je historija... 

Na ovom Touru je pomeo konkurenciju, naročito svog najvećeg konkurenta, Jonasa Vingegaarda, za kojeg je iz nepoznatih razloga malo ''šiljio'' i komentator na Eurosportu za područje bivše Jugoslavije, Radomir Pavlović Patak, inače višestruki prvak Jugoslavije u biciklizmu. Treba biti pošten pa reći da se Jonas nedavno oporavio od teške ozljede koju je dobio prilikom pada, ali kada se usporede svi parametri kako je Pogačar savladavao brdske uspone, tu je sašio sve moguće rivale, od Pantanija pa do Jonasa iz njegovih najboljih dana... U Pogačarevoj sjeni je ostao i Mark Cavendish, s otoka Man, teritorije koja direktno pripada kruni i nalazi se tačno između Irske i Britanije. O ovom sprinterskom fakinu i čovjeku s najviše etapnih pobjeda na Touru je i Netflix snimio dokumentarac Nikad nije dovoljno. Ali, Tadej je neupitni biciklistički kralj: postao je i osmi vozač u historiji s pobjedama na dvije najveće utrke na svijetu, Giru d'Italia i Touru u istoj godini i to na obje sa po šest etapnih pobjeda. Njegov pobjednički stav dok vozi na 10% uspona po Pirinejima je nešto što sport odavno nije vidio. I dok bi pobjednički dizao prste koliko je etapa osvojio, ona ispružena ruka bi mu ličila na jelenski rog, a da bi svima imponirao i dao odgovor na pitanje ko je najbolji biciklista svijeta. Onda bi taj svoj rog poput jelena stavio u vreću ponosa, za sve Slovence i one koji su vozili čuveni Rog iz Ljubljane. Bravo, Tadej!