Kad god sam bio u prilici da automobilom putujem prema Beogradu, službeno ili privatno, uvijek sam zajedno s vozačem bio u dilemi. Da li da idemo preko Romanije, ili kroz Kladanj pa na Zvornik, a može i na Ugljevik, ili niz Bosnu do Bosanskog Šamca pa preko Save na autoput? Ovog puta vozač se opredijelio da idemo preko Romanije. Popodnevno putovanje u kišnom danu povremeno je izazivalo nelagodu zbog mokrog kolovoza, lošije vidljivosti i djelimično magle koja se spustila do samog asfalta. To nas je usporilo pa smo na cilj stigli nakon skoro sedam časova vožnje. Duge i – dosadne.
Mnogo ugodnije bilo je u povratku. Za sat i 15 minuta vožnje autoputem prosječnom brzinom od 115 do 120 km iz Beograda smo stigli na granični prelaz Rača što znači da smo za minut-dva u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je baš tako jer su pasoške i carinske kontrole bile ekspeditivne. Nastavili smo prema Bijeljini i skrenuli prema Ugljeviku, potom prošli Teočak i Šekoviće i stigli u Kladanj. Praktično putovali smo ravnicom, bez saobraćajne gužve i vozila čiji vozači vole jurcati i preticati i time ugrožavati bezbjednost svoju i tuđu. Cesta je u tehničkom smislu u dobrom stanju bez udarnih rupa, horizontalna signalizacija vidljiva, vertikalna neoštećena i neišarana. Zahvaljujući tome, vožnja do Sarajeva trajala je malo više od šest sati. Sve mi se čini da ću ubuduće, ako me ponovo put nanese, ka Beogradu ići i vratiti se ovom maršrutom.
Povezane novosti
Snijeg i iluzija kontrole
Kao u filmu “Beskrajan dan”, zimski dani na cestama se znaju pretvoriti u košmar. Snijeg preuzima ulogu režisera. Ali, izlaz ipak postoji
Priča iz Ložionice
Konferencija u beogradskoj Ložionici otvorila je pitanja održivog razvoja, ESG standarda i plave ekonomije u regionu. Poruke s tog skupa ukazale su da saradnja, inovacije i odgovorno upravljanje postaju ključ konkurentnosti.
Mršava godina
Građevinare treba ohrabriti da ga realizuju što je moguće brže i bolje, a vlast učiniti odgovornijom u borbi protiv kriminala i mešetarenja koja štete ugledu zemlje u cjelosti.