Poznati automobili: Ovaj autobus je neuništiv

Kad sam išao u osnovnu školu putovao sam autobusom nekoliko kilometara. To su bili najčešće autobusi u raspadnom stanju, neki i sa drvenim sjedištima, potpuno neprikladni za firmu koja se u to doba zvala "Napredak". Svakakvih scena se odigravalo u tim autobusima, od standardnih prepirki sa kondukterom Dabićem, dok bi na mikrofon bi naš drug Nermin B. prenosio fudbalske utakmice i to s onom distorzijom u glasu kakva je bila svojstvena beogradskim sportskim komentatorima. To je bio naš mikrokosmos koji je imao svoj ventil za humor i ironiju. Tako da se u tim autobusima mogao snimiti i koji umjetnički kadar, a najpoznatiji filmski autobus na ovim prostorima je svakako onaj iz kultnog filma Slobodana Šijana "Ko to tamo peva". Koliko je ta vožnja u raspalom autobusu firme "Krstić i sin" ostavila traga na čitavu jednu generaciju najbolje je citirati neke od replika: "Vozi, Miško!", "Zvat ću decu!", "Simpatičan mladić", "Puška je zakočena", "Ovaj čovek je neuništiv", "I tata bi, sine"... i sve će se samo reći.

Autobus, dakle, čijeg gazdu genijalno glumi Pavle Vuisić, prevozi iz provincije živopisne likove do Beograda. Na tu autobusku stanicu nikada neće stići, jer nacisti iz aviona među prvima bombama pogađaju baš taj bus. Autobus je nakon filma završio u depou zagrebačkog Jadran filma, a njegove replike su se pojavljivale na raznim manifestafijama, uvijek privlačeći pažnju, nostalgiju i znatiželju. Oni malo vičniji poznavaoci reći će da je to vozilo iz filma malo mlađe od 1941. godišta, kada je Njemačka napala tadašnju Jugoslaviju, te da bi to trebao biti Mercedes-Benz, model O 3500 iz 1951. godine, ali kako je taj autobus maestralno "odglumio" starijeg sve je dakako oprošteno. Taj Mercedesov model je pokretao dizel motor sa šest cilindara i 4,2 litra zapremine, koji je na pogonske točkove isporučivao 90KS i dostizao maksimalnu brzinu od oko 80 kilometra na sat, mada ona krntija iz filma teško da je mogla dobaciti i do 60 km/h. Za potrebe filma, autobus je dobio poseban paket "dodatne opreme" koji je podrazumijevao zamjenu tapaciranih sjedišta drvenima, ugradnju pregrade za prasiće u zadnjem dijelu, kao i čuvenu peć "bubnjaru".

Svi znaju njegovog vozača Miška (fantastična gluma mladog Aleksandra Berčeka), koji može voziti zavezanih očiju, i u rikverc ako treba, znaju natpis "Krstić i sin", kao i izvedeni solunar i kojeg šiklja crni dim, te da je lovac kojeg igra Taško Načić iz "zakočene" puške probušio krov... Znaju i za muzikante (naturšici, braća Miodrag i Nenad Kostić) i prepoznatljive songove. Oni malo bolji poznavaoci znaju i za babu u crnom, koja sjedi u dnu autobusa. Ona ništa ne progovara, kamera samo preleti preko njenog lika, ali ona ima simboličnu ulogu u filmu. Scenarista Dušan Kovačević opisao je lik babe, a Šijan je izjavio da baba predstavlja smrt i tragične ratne događaje koji slijede. Osim babe, scenarij je uključivao i bijeg životinja iz beogradskog zoološkog vrta u zadnjim scenama tokom bombardiranja grada, ali, zbog Titove smrti, Šijan nije dobio dozvolu za snimanje te scene.

Film "Ko to tamo peva" volimo vjerovatno zato što se publika može identificirati sa tim mikrokosmosom u i oko autobusa firme "Krstić i sin", sa tim mentalitetskim osobinama, crnim humorom, hvalisanjem, malograđanštinom, predrasudama, stereotipima, ali i rasizmom prema Romima kojeg film tragedijom na kraju pobijedi. Možda se ambijent mijenja, u smislu drugačijih modela i interijera autobusa, nekadašnji auto-prevoznik iz mog rodnog grada "Napredak" odavno ne postoji, ali te vrsta ironije i humora o našim vlastitim nedovršenostima i nesavršenstvima na ovim prostorima ostaje kao rijedak lijek, skoro pa bir iladž za silne životne tegobe kojima smo okruženi, te zato volimo i volit ćemo ovu kultnu komediju.