Novogodišnja priča: Blues posveta majci

Gledajući ove praznike u kojima temperatura dolazi do osamnaestog podioka na Celzijusovoj skali, a sve izgleda kao da će sad probeharati, čovjek se s nostalgijom sjeća nekih dana kad je snijeg pokrivao ulice, a mi duboko umotani u šalove, s kapama na glavi s očekivanjima išli na Nove godine, slaviti. Oduševljenje se topi s godinama, takva je, valjda, ljudska priroda i sve se, nekako, svodi na to da ti je najljepše s onima s kojima ti je uvijek bilo lijepo. Dok ste bili mladi.

Vrijeme praznika

O vremenu praznika čovjek misli o sudbinama nekih ljudi koje je poznavao, a nisu više tu: misli, valjda, da bi mu bilo ljepše, i bolje kad bi oni svojim prisustvom uljepšali pokoji dan. Naše je vrijeme bilo snažno, generacije su preživjele događaje koje bi historija, inače, rasporedila u nekoliko vremenskih epoha ili teritorija – ali, nije bilo te sreće. Raspad države, promjena društvenog sistema, vlasničkih odnosa, sistema vrijednosti, rat… Ponekad, kad čovjek priča s mlađim svijetom zatekne se kako ga gledaju s nekom nepojmljivošću, a opet, treba se s druge strane uvjeriti da je taj međugeneracijski dijalog tako važan. Nema ništa gore od gluhog društva, onoga u kojem ljudi jedni druge ne čuju. Ili čuju samo ono što misle da im trenutno odgovara.

Bilo mi je deset godina kad je umro Elvis Presley. To još nije doba kad čovjek ima formiran ukus, i nisam mogao znati zašto publika, ponajviše žene, vrište u publici na njegovim koncertima, i šta je tako veličanstveno u tipu koji pleše u pantalonama ''zvoncarama'', koje su bile obavezan dio garderobe generacije rođene u pedesetima – od finih haustorčadi i mamine djece do jalijaša koji su se niz strme sarajevske ulice, Bjelave, Kovače, Bistrik i Vratnik, spuštali u grad.

Zvučna kulisa tog vremena su, uglavnom, šlageri. Novi, nešto teži zvuk se sporo probija, osim u slučaju Bijelog dugmeta, koje žari i pali, spojem heavy-metala i narodnih poskočica, a zabavni televizijski programi su, uglavnom, obojeni zavezanim teškim zavjesama između kojih je revijski orkestar, koji prati pjevače. Tadašnje zvijezde su Boba Stefanović, dječačkog izgleda, baršunastog baritonskog glasa koji uvjerljivo pjeva – ''Obriši suze draga''. Od pjevačica, tu je neizbježna Tereza Kesovija, Gabi Novak ima neko svoje posebno mjesto, a u Sarajevu mjesto glavne ženske zvijezde pripada Ismeti Dervoz. Velikih očiju, mio, zvonak glas, i nenaglašena ljepota ponajbolje učenice u razredu koja baš i ne voli stajati pred tablom njezini su glavni aduti. Kako Mati tada radi u Muzičkoj produkciji Radio Sarajeva, tako i upoznajem razne pjevače: Stari je, iz kafana dobar s Davorinom, kojeg starija raja zovu Pimpek, a najčudnije izgleda tip za kojeg kažu da se zove Nikola Borota, koji se pojavljuje s nekom smiješnom kapom na glavi, koju si viđao samo u tv-serijama s tematikom sa sela, i ima grupu Kamen na kamen. Zvuk tog benda je potpuno drukčiji od balada kojima nas spojeno bombardiraju, a današnja (već bivša) pamet muzičkih kritičara bi to nazvala techno-folk. Iz ove perspektive moglo bi se reći da je ta grupa bila preteča raznih stvari koje su se kasnije u muzici događale, ali kako je Sarajevo baš strogo prema alternativnim (s)kretanjima koja dolaze iz njegove mahale, a kako je i ideolog toga benda nekako bez pozdrava, u skladu sa svojom, kako vele oni koji ga znaju, naglom naravi otišao iz Sarajeva, tako su se stvari pomalo i zaboravljale. Ne znam zašto, ali kad pomislim na to vrijeme najčešće mi na pamet pada tema koja podsjeća na gangu, a izvode je ženski glasovi. Pjesma se zove ''Pitaju me jaranice imam li problema'', i prava je disko poskočica. Kasnijim uvidom u popularnu muziku ostatka Evrope, vidjećemo da je takvih stvari po Starom kontinentu bilo koliko hoćeš, na Zapadu malo prije, na Istoku malo kasnije, i tu polako i prestaje o priča o bojama toga vremena.

Cadillac za majku

Vratimo se mi Elvisu. Nakon njegovog odlaska desit će se val reizdanja njegovih ploča, i mi, generacija koja je stasavala uz punk i novi val unatrag ćemo otkrivati veličinu tipa koji će jedini u historiji nositi titulu King (of rock and roll), bez obzira na to što će, baš kao u biblijskoj priči, postojati Tri Kralja, mudraca koja su se došla pokloniti Isusu nakon rođenja, a koje predanje zove Baltazar, Melkior i Gašpar. To su, naravno, Three Kings of Blues – najstariji Albert, drugi Riley (kojeg će svijet znati po nadimku B.B.) i treći Freddie, koji će živjeti kratko – biti rođen godinu prije Elvisa i umrijeti godinu prije njega. Nauk koji će proslaviti Elvisa i kumovati njegovom preranom odlasku, zabilježivši ga kao jednu od najvećih kulturnih pojava 20. stoljeća, zvat će se rock and roll, ali stvar će u vremenu nastavka razriješiti još jedan svetac bluesa Muddy Waters, rekavši: ''Blues ima dijete, a zovu ga rock and roll.''

I točka. Prije rata poznata kao tačka.  

Na holywoodskoj aveniji slavnih, tom memorijalno-turističkom kompleksu o kojem svaki umjetnik na svijetu ponekad sanja da će tamo dobiti svoju zvijezdu puno je prodavaonica suvenira. U jednoj od najvećih, blizu samog ulaza u Kodak Theatre, stoji, naravno Elvisova figura, pored replike plavog Cadillaca iz 1955. godine, kojeg je Kralj sebi kupio nakon što je godinu prije u požaru izgorio stariji model. Elvis je, dakle, prije svog čuvenog ružičastog, kupio plavi, s crnim krovom, i poklonio ga svojoj majci Gladys.

Baš kao i prvu pjesmu koju je snimio.

Ona, budući da nikada nije vozila, on je ostao u njegovom vlasništvu. Kasnije, on će imati oko dvjesto različitih modela tog automobila koji će ostati statusni simbol uspjeha u velikoj zemlji, ali će plavi, onaj boje bluesa i tuge, nekako najviše ostati njegov.

Barem u sjećanju nas koji u svakom njegovom tonu čujemo blues.