Europo, otvori granične prijelaze u Krajini i spasi planetu!

Zahvaljujući njegovom specifičnom geografskom položaju, iz Bihaća za nekih tri i po sata možete stići do Maribora. Pređete granični prijelaz na Izačiću, vozite se ličkom magistralom (D1) do Karlovca, iziđete na autoput, ukupno prevalite 256 kilometara i stižete pod Pohorje.

Nešto vam manje od tri i po sata treba od Bihaća do Splita. Jednostavno, pređete granični prijelaz na Izačiću, na D1 se ne uključite desno prema Karlovcu nego lijevo prema Gospiću, zatim se na naplatnom mjestu Gornja Ploča priključite na autoput i nakon ukupno pređenih 276 kilometara uživate u pogledu na more sa splitske rive.

Zbog kvalitetnih autocesta vam, dakle, iz Bihaća do Splita ili Maribora treba otprilike onoliko za koliko vozeći se u unutrašnjost Bosne možete doći tek do 217 kilometara udaljenog Travnika. Naravno, govorimo teoretski – u praksi, tokom ljetnjih gužvi za tri i po sata iz Bihaća ponekad možete stići samo do Mehine šljive desetak metara pred samim graničnim prijelazom.

Situacija u sezoni je takva iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Operativni centar BiHAMK-a je zatrpan pozivima sa upitima o dužini čekanja na Izačiću, vozači prate slike sa nadzornih kamera na granici, ali gužve jednostavno nije moguće izbjeći i pitanje je samo da li ćete čekati sat, dva, ili kao u mom slučaju od prije dvije nedjelje – tri i po sata.

Nova pravila

Međutim, za očekivati je da pravi haos nastupi tek od 12. oktobra kada bi se u praksi trebala početi provoditi nova pravila kontrole prilikom ulaska u EU. Kako bi se omogućio rad novog elektronskog sistema, sve osobe koje u Hrvatsku ulaze s pasošima BiH pri prvom ulasku morati će dati otiske prstiju, a biti će pohranjena i njihova fotografija. Naravno, za to će biti potrebno izići iz vozila u prostor na hrvatskoj strani gdje će se nalaziti kamere i gdje će se obaviti proces uzimanja biometrijskih podataka.

Ukoliko je sad za sam čin prolaska kroz graničnu i carinsku kontrolu bez dodatnih kontrola i pregleda potrebno oko jedne minute, jasno je kakve nas gužve čekaju onda kada taj proces bude zahtijevao mnogostruko više vremena. Od toga nas dijeli svega mjesec dana, a čovjek ne smije ni zamisliti kakav će nam horor na granici donijeti sezona božićnih i novogodišnjih praznika.

Ništa od toga se ne bi dešavalo da je naša država uhvatila korak sa EU i da smo zaslužili blaži tretman u šengenskom prostoru, ali to je deplasirana priča od koje nema koristi. Jednostavno, jasno je i Europljanima i nama da od našeg međusobnog približavanja nema ništa, pa nam jedino preostaje da nađemo neke načine da ublažimo čekanje na granicama.

U tom se smislu, kad su zapadni izlazi iz zemlje u pitanju, najčešće govori o otvaranju novih graničnih prijelaza i prekategorizaciji postojećih. Savršeno logično, ako vam se neka cijev u stanu redovno začepi, jedino šta možete uraditi je povećati širinu cijevi ili dodati dodatnu cijev. Međutim, problem je što ponekad instalacije dijelite sa komšijom koji za radove na njima ne mora biti jednako zainteresiran kao i vi.

Do sad Europska unija i Hrvatska nisu pokazale naročit entuzijazam kad je u pitanju povećanje kapaciteta graničnih prijelaza na zapadu Bosne i njihovog broja. U najboljoj namjeri možemo prihvatiti tumačenje kako to nije naročito smisleno imajući u vidu nadu da će Bosna i Hercegovina uskoro postati dijelom EU i šengenskog prostora.

Međutim, ako je to objašnjenje i bilo upotrebljivo prije dvadesetak godina, sada je već poprilično izvjesno kako od europskog puta naše zemlje nema ništa i kako je dosta razumnije pripremati se na trajni status europskih komšija na Balkanu. U tom smislu, umjesto očekivanja nekog razumijevanja od strane komšiluka, kao argumente za otvaranje i prekategorizaciju bi im možda bilo praktičnije ponuditi neke stvari u kojima i oni vide svoj interes.

Ugljen-dioksid na granici

Evo, naprimjer, zaštitu okoliša. Prosječan automobil u praznom hodu troši oko 0,8 litara goriva po satu. Za tri sata čekanja to je skoro 2,5 litre, a zavisno o vrsti motora tu govorimo o emisiji od 5,5 - 6,5 kg CO₂, odnosno onoliko CO₂ koliko jedan auto ispusti u atmosferu za 40-50 kilometara vožnje. Ako uzmemo da granicu pređe tek stotinjak auta po satu, ispada da se čekanjem na granici uludo baca toliko goriva koliko bi bilo dovoljno da se dođe do Kazahstana.

U vrijeme kada EU toliko insistira na ekološkim rješenjima, smanjenjima karbonskog otiska i prelaska na elektromobilnost, naprosto je nedopustivo da na Izačiću neko izbacuje dvije oke ugljikovog dioksida dok čeka na prelazak granice. U tri sata čekanja na granici sa upaljenim motorima (klima mora raditi, a ni varijanta sa gašenjem i paljenjem motora nije ništa ekološki prihvatljivija) stotinu automobila proizvede pola tone CO₂, što prema putniku odgovara karbonskom otisku leta avionom od Sarajeva do Beča!

A ovdje govorimo samo o stotinjak automobila – jasno je da je tokom sezone riječ o desetinama hiljada vozila mjesečno. Prema tome, ako EU već nije stalo do nas, valjda joj je stalo do energetske održivosti i efikasnosti o kojoj stalno govori pa ne bi bilo zgoreg igrati na tu kartu.

Europo, ako slušaš, otvori granične prijelaze u Krajini – planeta to traži od tebe!