Lada Niva: Kozaci idu u nebo

Nekako se u našoj kući pročulo – asli je neki jaran od Starog kupio kako bi lakše išao u vikendicu u planinama – da se pojavila Lada Niva, “čudo od vozila.” Stari je rekao otprilike nešto kao:

“Rus je rus, to mora da je karoserija kao kod tenka, a ako su napravili motor da išta valja, to će moći ići uspravno. Men’ se čini da će se tom autu najviše obradovati – lovci.”

Renault 5 u Land Roveru

Nije mi baš bilo najjasnije šta on to priča, ali sam nekako mogao ufrštuljiti da su ruska vozila “tenkovska” u odnosu na lijepo dizajnirane francuske, engleske, pa i njemačke limuzine. Nisam tada ni mogao znati da su se dizajneri toga auta, prve Lade koja nije bila bazirana na Fiatovim modelima hvalili kako je to “Renault 5 složen u šasiju Land Rovera.” Ideologija marketinga tada je stidljivo, uglavnom preko Murinih odijela i čokoladnih proizvoda prodirala u naše živote, a ta 1977. godina,  najviše će se pamtiti po avionskim nesrećama: u prvoj, 18. januara u društvu supruge i saradnika gine predsjednik Savezne vlade Džemal Bijedić, 27. marta na Teneriffima pada avion u kojem je smrtno stradalo 583 ljudi,  što se još uvijek računa najvećom nesrećom u povijesti civilnog zrakoplovstva, a 17. oktobra iste godine u močvarama Mississippija pada avion u kojem ginu članovi možda i najpopularnijeg southern rock sastava, grupe Lynyrd Skynyrd – Ronnie Van Zant, Steve Gaines i Cassie Gaines i superpopularna grupa koja se spremala izaći “na megdan“ legendarnim Rolling Stonesima, prestaje s radom. Pedantni hroničari pop kulture ne zaboravljaju spomenuti da je te godine Mick Jagger upoznao svoju buduću suprugu Jerry Hall, a 8. aprila izlazi i jedna od najvažnijih ploča za razvoj rock and rolla, prvi album punk-banda The Clash. Jimmy Carter na mjestu američkog predsjednika zamjenjuje Geralda Forda, a Španjolska prvi put nakon višedecenijske vladavine profašističkog diktatora generala Francisca Franca, dobija slobodne izbore.

Tada, naravno, niko nije mogao ni razmišljati o danu kad će se u Sovjetskom savezu dogoditi slobodni izbori, ali Lada Niva svojom elegantnom robusnošću kao da je najavljivala novo vrijeme promjena: mašina zapremine 1.6 litara, sa četiri cilindra i pogonom na sva četiri točka, mogla je razviti maksimalnu brzinu od 130 km/h, uz potrošnju od 8.25 litara za 100 km, dok je nosivost bila i za socijalistički svijet impresivnih 860 kg. Oni koji su znali ruski, a nije ih bilo malo, znali su da Niva nije nikakvo staroslavensko ime za neku od predkršćanskih božanstvana, nego komad obradive površine, njiva što bi se reklo u nas, tako da je automobile bio planiran za obilaske nepreglednih ruskih polja na kojima su rađale razne biljne kulture. No, kako obično bude tako da ono što radi u otežanim uslovima, radi i za takmičarske potrebe, tako je napravljena i rally verzija, sa sistemom ubrizgavanja koji je napravio, a ko bi drugi, nego Bosch. Pojedini eksperimentalni modeli imali su i Peugeotove 1.9 motore, pa je ono “proročanstvo” Starog bilo ispunjeno. Niva je bio auto koji je osim kroz stepu i tajgu, mogao i kroz pustinju.

Taras Buljba ide na Zapad

Pogotovo u 80-tim unaprijeđenoj verziji nazvanoj prema neustrašivim ratnicima sa Dona, čije sam prve slike dobijao iz Gogoljevog romana “Taras Buljba”. Lada Niva Kozak je 1995. “napredovala” u Hussara, a baš tako Husar, prema lakoj konjici koja će se razviti u Hrvatskoj i Ugarskoj u borbi s Turcima. Novi, Roverov dizajn imao je GM -ovo ubrizgavanje i bilo je jasno da je stari “tenkovski” dizajn prevaziđen, da se Sovjetski savez definitivno raspao i da će Niva morati potražiti sreću na tržištima širom svijeta. Go West, rekla bi jedna od popularnih himni toga vremena, pjesma elektro-pop dueta Pet Shop Boys.

No, Niva na Zapadu nikada nije postigla onaj uspjeh koji su imali džipovi, koji su postali zaštitni znak devedesetih: ratni komandanti, tajkuni, svako ko je bio važan, ili je hto tako da izgledao imao je džipa, često s matiranim staklima, da se ne vidi ko je unutra. Što bi se reklo, em je situacija bila takva, em je ljudska priroda takva da čovjek misli da će ga od nesreće i zle sudbine sačuvati veliko auto, ili kao bunker sagrađena kuća. Prirodne katastrofe i nesreće nam svako malo pokažu da nije tako, a model kojim je fabrika VAZ mislila osvojiti svijet bila je Rijeka, Reka što bi se reklo po ruski, prava oklopnjača koju su počeli razvijati još 1974., ali zbog preskupe izrade nikada nije ušla u masovnu proizvodnju.

Od velikih ljudi koji su imali Ladu Nivu, poznavao sam dvojicu. Jedan je još uvijek živ i zdrav, zove se Ervin Hladnik Milharčić, i jedan je od najvažnijih novinara koje su zemlje pod zajedničkim nazivom Jugoslavija ikada dale. Krupni, bradati Slovenac, izgledao je i još uvijek izgleda kao dobri medo učenjak iz nekog dobro urađenog crtanog filma. Jedna od nadrealnih scena ratnog Sarajeva koje se prepričavaju i danas je njegov dolazak u grad. Krenuo je iz Ljubljane bijelom Ladom Nivom i prvo se kroz ratnu Hrvatsku, a onda kroz BiH, provukao i preko barikada došao u Sarajevo. U trenutku opće panike, nakon jednog granatiranja u kojima su ljudi tražili svakojake načine da se sklone iz opkoljenog grada, on je došao na Marijin Dvor, pitao ko je tu povjerenik i tražio benzin za svoju Nivu, kako bi pomagao građanima Sarajeva u prijevozu ranjenika. Ervin se nije bojao, niti je smatrao da u tom činu ima nešto herojsko: kasnije će  tom istom Nivom htjeti krenuti na Bliski Istok, i svjedočiti ratovima, boreći se za istinu u svijetu koji više – manje istinu prezire i uglavnom se priklanja jačem. Ali, ona nije mogla tamo: vrijeme joj je prošlo, i zamijenio ju je novi, sjajni i brzi Grand Cherokee.  

Drugi vlasnik Nive kojeg sam znao bio je Goran Zloić, Dalmatinac kojeg je u svijet pisanja dovela njegova fascinantna biografija. Živio je sam, imao je građevinsku bloketaru u kojoj su uglavnom radili radnici iz Bosne, bio je gorostas jakih obrva, baš onakav kakvog zamišljate kad vam neko pokuša dočarati autoprijevoznika i imao je, valjda, najmekaniju dušu na svijetu. Imao je nekoliko strasti od kojih je možda i dominantna bila opera: u detalje je poznavao sve tajne toga žanra, izvedbe, libreta, likove, popularne tenore i soprano i uredno je išao u kazalište, i pratio operne sezone. Zauvijek je otišao marta 2013., doživjevši kao i moj Stari, 54 godine. 

Nisu se znali za života, a tako su ličili. Ponekad ih zamišljam kako negdje gore po nebeskim svodovima krstare Nivom, tu i tamo zastanu da se okrijepe gemištom, i prepiru se ko je najbolje otpjevao kneza Igora, a ko kneginju Jaroslavnu i kako obilaze nebeske posjede i njive i kako ih je baš briga za ovaj naš svijet koji mari za efemerne stvari, dok preskače i zaboravlja ono bitno.