Kultura hodanja

Nakon što se prije nekoliko sedmica sarajevskom Ferhadijom prošetao četveronožni Xiaomi Cyberdog (robot pas), naša robotička budućnost više nije upitna. Ovaj robot osjeti, analizira i komunicira sa okruženjem te mu se mogu povjeriti različiti i istovremeno delikatni poslovi. Nakon ove šetnje potpuno je izvjesno da se primičemo vremenu u kojem će ljudi i roboti koristiti iste saobraćajnice, pločnike, stepeništa... To se već dogodilo u mnogim savremenim fabrikama gdje roboti i ljudi zajedno rade na proizvodnim trakama i skladištima. Ili u javnom prevozu putnika u nekoliko svjetskih metropola gdje je robot bukvalno istjerao vozača iz gradskih autobusa!

Dok roboti u većem broju ne izađu na naše ulice, valja se ozbiljno pozabaviti onim što se trenutno događa na asfaltu. Ubrzani rast broja električnih romobila, bicikala (kojima nerijetko upravljaju neiskusni i bezobzirni vozači), postao je ozbiljna prijetnja bezbjednosti saobraćaja i kretanja pješaka. Mediji sve češće izvještavaju o nezgodama (i povredama) čiji su akteri vozači dvotočkaša. Uočila je to i sarajevska policija pa je konačno počela kažnjavati osobe koje neobuzdano voze romobile. Reagovalo je i kantonalno Ministarstvo saobraćaja zahtjevom prema Vijeću ministara da pooštri propise za ovaj vid prevoza. Jer, nije u pitanju samo Sarajevo već i drugi gradovi u Bosni i Hercegovini. Trebalo bi reagovati brzo kako bi se svi učesnici u saobraćaju, dakle i pješaci bezbjednije vozili i šetali. U međuvremenu podsjećamo da je kantonalnim Zakonom o saobraćaju na površinama KS koje su namijenjene za kretanje pješaka zabranjeno korištenje bicikla, mopeda i ''električnih balansirajućih prevoznih sredstava“, tj. romobila!

Trebalo bi se posvetiti i pješacima jer se tokom ljeta, kada se najviše kreću, na prvi pogled može uočiti naša nekultura šetanja. Kada je u pitanju porodična šetnja onda je najčešći prizor da roditelji i djeca jedno do drugog hodajući zauzimaju cijelu širinu pločnika ili pješačke staze. Stariji svoju nekulturu iskazuju na način da na sred šetnice zastanu i razgovaraju (umjesto da se sklone u stranu), a tinejdžeri hodaju nestašno i čovjek nikad nije siguran hoće li ga okrznuti, zakačiti – nehotično udariti. Ima i onih što na sred šetnice zastanu i telefoniraju ne obraćajući pažnju na ono što se događa oko njih: naprimjer majku sa djetetom u kolicima koja ne zna s koje strane da ga mimoiđe jer je nepredvidivo u koju će stranu osoba s mobitelom krenuti kad završi. Hoće li se sudariti ili mimoići bez kontakta?

To su samo neki od najčešćih primjera nekulturnog hodanja u gradu. Da bi pješačkih gužvi i sudaranja bilo što manje za početak sticanja kulture hodanja po gradu bilo bi korisno da se na popularnim gradskim šetalištima postave upozorenja sa savjetima i ilustracijama kako treba da se ponašaju učesnici pješačkog saobraćaja. Tek kad neznalice to nauče šetnja će svima biti sigurnija i – ugodnija!