Kikašev Mercedes od kamena

Spomenici znaju mnogo reći o duhu nekog naroda, podneblja ili političkog momenta, a italijanski antropolog Paolo Mantegazza je rekao da "ljudi umiru, a spomenici se ruše i da sve nadživljuje ljudska misao''. Tako je nedavno u Imotskom osvanuo prvi spomenik Mercedesu. Isklesan u kamenu u prirodnoj veličini, na budućem Trgu Imotskih iseljenika taj njemački automobil je simbol čitave krajine, a ljubav prema njemu govori mnogo o ovome podneblju. A što se tiče ljudske misli koja stoluje na ljutom imotskom kamenjaru i koja nadživljuje sve sisteme i vlasti, nju je najbolje opisao književnik Ivan Raos u kapitalnom djelu ''Prosjaci i sinovi'', na osnovu kojeg je Televizija Zagreb snimila seriju. Porijeklom iz tog kraja, Raos je maestralno razvio priču o didu Kikašu, njegovih ''devet šćapa'', misleći pritom na devetoro prosjaka iz njegove porodice i njihovih devet štapa kojima dozivaju prokletstva i uroke na kuću (bilo kršćansku il muslimansku) koja im ne udijeli štogod sadake...       

Kikaš kojeg u seriji glumi Fabijan Šovagović više je glave kuće, on je nešto poput narodnog filozofa, propovjednika i pjesnika u kojem su nakupljeni talozi prošlosti njegovih predaka i obrisi surovog kamenog pejzaža gdje valja preživjeti. Kikaš nasljednika dobija u unuku Matanu (Rade Šerbedžija) koji će lokalni narodski način života i promišljanja nadograditi i proširiti od Imotskog do Sarajeva pa Zagreba i Švicarske... Teško je shvatiti taj mentalitet, a možda se najbolje oslikava u sceni kada iznenada umre Kikašev najjači konkurent – Škiljo iza Gvozda – a Šovagović se u epskoj sceni od njega oprašta tako što ga kudi: "Škiljo, kud pod ploču uteče!'' Nakon Škiljine smrti, Kikaš gubi volju za životom i ubrzo skonča pod jednim dubom – vidjevši da mu je kraj blizu, zatraži da mu se donese hladna voda jer je žedan, a onda, ne znajući šta će Matanu reći kao zavjet, sjetuje ga na kraju: ''More bit' da je to ono životno – studene se vode napit'...''

Eh, da Imoćani su, logično, od Kikaša došli do Mercedesa od kamena, jer da bi opstali kroz vjekove na tom kamenu valjalo je biti vanserijski, izvrstan, kao što je to i automobilska marka iz Sindelfingena. Iz te rodne grude mnogi su otišli trbuhom za kruhom, ali bi se najradije vraćali u Mercedesu, što je, valjda, znak da nisu ''džaba'' išli po bijelom svijetu. Tako da je i nekako logično da se spomenik napravi baš tu, a njegovi autori su mladi likovni umjetnici s akademija iz Splita, Zagreba, Rijeke, Danske, Slovenije. Imotski je dobio spomenik, kojeg niko na svijetu nema. A to je spomenik i onoj misli koja sve nadživi kako je to definisao Mantegazza. Matan u jednoj sceni Prosjaka i sinova objašnjava rođaku zašto je ''bio prisiljen'' kupiti Mercedesa, pravdajući se da mu se Opel kvario i da je previše novca trošio na majstore – to je taj duh i misao koji definiše Imotsku krajinu.

Nema sumnje da će kameni spomenik Mercedesu privlačiti ljubitelje te marke, a kada se vozite kroz taj prostor, nemoguće je i danas ne osjetiti duh Raosovog romana. Ljudi se, možda, mijenjaju, ali da tu i dalje negdje čuči Kikaševa misao, nema nikakve sumnje. Matan jest neki urnek kakav bi Imoćanin trebao biti, to znači biti snalažljiv, dakako i svojeglav, sklon poštapalicama pa i psovkama, ali uvijek s dozom humora, i u suštini, okićen s uspjehom koji se najbolje ogleda da imate Mercedesa. U jednoj od završnih scena Prosjaka i sinova, Zlatka Vrtirepka, koja se iz nevolje iščupala tako što se udala za Džoa Amerikanca, vraća se u rodni kraj nakon dosta godina i govori Matanu: ''Sve ti je Amerika, di nije ovo naši kamen, ovi ždral, ovo naše sunce, i slavići i vrane, naše vrisi, naša misečina. Sve ti je Amerika. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi, Matane, ovdi živiš. Ja tamo nisam živila''. U podneblju gdje se sve bistri vidi se Mercedes u kamenu. Okamenjen, a živ, kao misao dida Kikaša.