Jugo za Nobela

Taj moj drug V., on vam je borgesovska pojava. Nekad, kad sam se bavio mišlju da napišem nešto što bi trebala biti neka alternativna povijest Sarajeva, uvjetno rečeno historija undergrounda. Jer, glavne stvari prije nego što su ugledale svjetlo dana i sjaj pozornice, nastale su daleko od velikog broja očiju, u uglovima dvorišta, garažama, negdje iza zgrada. U tom smislu, sarajevski podrumi imaju raskošnu kulturnu povijest. Kao da se sve događalo u podrumima. Prvi stolovi za stolni tenis, pa kasnije radionice za izradu prvih pojačala koja su se ''pravila'' od radio aparata, pa onda prvi bendovi, i prostorije za probe. Još je tu negdje sjećanje o podrumu u Lenjinovoj ulici, Grbavica, gdje grupa Ševin orkestar drži svoje probe, i gdje nas šestoro jedva stane, oko bubnja, čiji je doboš zalijepljen selotejpom jer mu je membrana otišla, a ko zna kad će se, i hoće li se ikad nabaviti nova. Pjesme piše, i pjeva drug Loša, stariji dvije godine, čiji se ozbiljan talent već nazire. Tu su još i neki razni likovi, i podrum trešti: ''Zarazi me, svojim poljupcem.''

Mladost u podrumu

Pa onda, kafići. Nakon prvog ešalona kafe barova, na koju je naša generacija malo zakasnila i koji je uglavnom bio oko Baščaršije (Evergreen, Stari sat, Charlie…), na Skenderiji je nikao cijeli buket kafića koji je uglavnom bio u podrumima. Muppet, Mod, Scotch, Teatar i Čenga, sve je to bilo u stotinjak metara i praktično svako koga je trebalo vidjeti od raje, prošao bi tu. P, onda studentski klubovi i prvi koncerti. Opet podrumi: KuK, AG, Art u Studentskom domu na Bjelavama, Rebus na političkim naukama. Okreni – obrni, tinejdžerstva provedeš u podrumu, a da i ne znaš. I da ti to i ne smeta. Mladosti, inače, malo šta smeta.

E, sad, zamislite u toj priči nekoga ko najbolje, u tehničkom smislu poznaje podrume Sarajeva, i ko je, praktično, cijeli životni vijek proveo u tlocrtima, nacrtima, dokumentima i papirima sarajevskog prostornog uređenja. U njegovu sam kancelariju došao na preporuku, a on mi je umjesto da odmah upadnemo u lavirint iznio svoju životnu filozofiju: da svaki dan u sedmici ima svoju boju, i da se čovjek shodno tome treba i ponašati. Pomislio sam na trenutak da se tu radi o onim nekim new age lavorima, kao ''prepoznajte umjetnika u sebi'' i slične budalaštine, ali kad sam shvatio da V. svijet doživljava kao jedan veliki brod u kojem svaka kabina i svaka mašina imaju svoju priču i sudbinu, shvatio sam da se sve slaže. Priču o podrumima i eventualnoj povezanosti sarajevskih podzemnih tunela, neku moguću priču za historiju undergrounda, u metaforičkom, i stvarnom smislu smo odložili.

Sreo sam ga neki dan, obučenog u odijelo i kravatu, malo punačkijeg u odnosu na priliku koju sam prije pet godina ostavio u kancelariji zavoda za planiranje, i ispričao mi je kako je sad penzioner, kako ima vremena za sve stvari u životu za koje nije dok je bio zaposlen. ''Preko deset hiljada radnih sati prekovremeno, imam za ovaj grad i ovu državu'', kaže i mora mu se vjerovati. I dodaje kako je na jednu stvar posebno ponosan:

''Imam bijelog Jugu kojeg i sad vozim, sve mu je ok, lim malo propada, ali još je u voznom stanju. I s njim sam izveo najveći poduhvat. Kao mladog suradnika, pozvali su me u katastar u Rogaticu, bilo je tamo nešto posla za uraditi. Bilo je planirano da će posao trajati oko mjesec dana, a ja sam ostao skoro tri. I kad sam vidio šta se sprema i šta bi se moglo dogoditi, samo sam jednu večer ostao duže i spremio dokumentaciju. Rano izjutra sam otišao za Sarajevo, i taj je katastar spašen. Recite vi meni, za koju je to nagradu, je li za Nobelovu?''

Spašavanje katastra Rogatice

E, sad, nisam baš siguran da je Nobelova nagrada tako bitna, pa svi ljudi, pogotovo u nas pate za njom. Poznajem pjesnika, sitna je duša ali je napisao neke bitne stvari, koji, mislim, ne bi žalio umrijeti samo kad bi imao čvrsto obećanje da će dobiti Nobela. Kad bi se, eto, nekako njime mogao okoristiti. Slabi smo, eto, na tog proizvođača eksploziva i kad smo najbolji. Baš kao je što moj drug V. Jer, katastar je dokument memorije, bez obzira na ishod rata, i istrebljenje, čak i genocid, za pravdu i nasljednike ostaje pisani trag kojim se može ići natrag. Ako, nakon svega, ta želja uopće ne postoji.

Što se tiče Juga, o njegovoj proizvodnji u Kragujevcu i izvozu u Ameriku se manje – više već sve zna. I malo je automobila koji su dobili tako sjajnu posvetu kao što je to slučaj s njim, i pjesmom Zabranjenog pušenja Jugo 45. Ipak, ako neko pametan nekada bude pravio nešto o tome zašto nam se dogodilo to što jeste, mislim da bi epizoda o V., apsolutnom poznavaocu podzemnog Sarajeva, kako Jugom ''juri'' da spasi katastarsku dokumentaciju Rogatice, mogla biti sasvim solidna.

Jer, takvi ljudi zaslužuju priče o sebi. Makar nikada ne dobili Nobelovu nagradu.