Ford Taunus: Eksponat u spavaćoj sobi
Priča našega saradnika o jednom ne tako prestižnom autu ali i o dobrim vremenima u Sarajevu s početka osamdesetih kad su nastajale pop i rok grupe koje su trebale naslijediti ono što su u sedamdesetim napravili Indexi i Bijelo dugme.
Pa, kaže: Ford Taunus je automobil za porodicu koji je Fordov koncern u Njemačkoj prodavao diljem Europe. Modeli od 1970. godine naovamo izgrađeni su na istoj osnovnoj konstrukciji kao Ford Cortina MK III u Ujedinjenom Kraljevstvu, a kasnije su dva modela automobila bila u biti ista, razlikuju se gotovo samo u položaju upravljača. Linija modela dobila je ime po planinskom lancu Taunus u Njemačkoj, a prvi put je napravljena 1939. godine, a nastavila se kroz nekoliko verzija do 1994. godine.
Gledao sam da uvijek budem u raji u kojoj je priča bila sve. Mi smo od rana, još u osnovnoj školi krenuli plesti pripovijesti kojima je cilj bio navesti slušaoca da te što duže sluša. Pred školom, u kafiću, na tribinama FIS-a, na Čeki ili u bezbrojnim naglabanjima na dernecima širom svijeta – jedno je bilo jasno. Ako neko priča više nego što treba, a još ga pritom “kiti” raznim detaljima i u to upliće i elemente fantastičnog, a ima sarajevski naglasak – to je lavordžija s područja Općine Centar, a granice toga svijeta su Koševo, Hajduk Veljkova, Pivara, Mejtaš i Bjelave. To “radi” tako. I nemojte me pitati kako to znam. To nosiš sa sobom gdje god po svijetu ideš. Istina, ta se pripovjedačka iskričavost previše bazirala na govorničkim disciplinama, I premalo je puta ostala (dobro) napisana. Sarajevo, u literaturi, ipak, više voli prepoznavanje nego otkrivanje. To i strategijski nemar u izdavačkoj politici će našu književnost zauvijek ostaviti u podređenoj poziciji. Onoj u kojem će ona biti posao od kojeg se ne može živjeti. I sve teže, posao za koji treba živjeti.
Ima, dakle, onih priča koje vas, opet iznova, uvjere da gotovo nikakva fikcija ne može nadrasti stvarnost, i da su sve priče ovoga svijeta povezane nevidljivim nitima onoga što zovemo život.
Za ovu priču se moramo vratiti na početak osamdesetih, u vrijeme kad su u Sarajevu nastajale pop i rok grupe koje su trebale naslijediti ono što su u sedamdesetim napravili Indexi i Bijelo dugme. Nakon što su festivali zabavne muzike pomalo otupili progresivne namjere nekolicine iznimno talentiranih ljudi, od kojih niko nije bio pjesnik (citat F. Redžića), jedan se iznimno talentiran čovjek odlučio da uz svoj pjesnički talent pridoda barem još jedan veliki (riječ je, pogađate, o Dušku Trifunoviću) i svoju muziku dovede na nivo u kojem, na tržištu, neće imati konkurenciju. Za sve nas kojima to nikada neće biti pravo Bijelo dugme će ostati najveća jugoslovenska grupa svih vremena. Ni najbolja, ni najdraža. Nego najveća.
A Sarajevo je malo. I u njemu (je) valja(lo) preživjeti. I pokušati naći, takozvani, treći put. Ali, ne ići “sredinom”.
Tako su dvojica studenata, jedan elektrotehnike, a jedan arhitekture, gitarist i bubnjar, prvi iz Travnika, a drugi iz Trebinja, odlučili pronaći bas gitaristu za svoj budući bend. Prvom je ima Nikša Bratoš, i oni koji su barem jednom čuli neki od sarajevskih bendova, ili samo pogledali emisiju HTV-a A strana, znaju o kome se radi. Veliki producent, recimo tako. Drugi je Ademir Volić, poznat pod nadimkom Kufi, danas uspješan londonski arhitekt i dizajner. Gitarist je zaljubljen u zvuk J.J. Calea, a drugi u reaggae i obojica osluškuju kako bi se na krilima novoga vala, kojima su opčinjeni, mogao napraviti neka progresivna fuzija. Nešto što još niko nije čuo. Oni su, pak, čuli da negdje kod zgrade Narodnog pozorišta živi basist koji odlično svira, ali je opsjednut za njih blago čudnom muzikom. Countryjem, prije svega. I grupom Sweet.
U ovom trenutku valja napomenuti da izbor muzike tada znači – svjetonazor. Prema tome šta neko sluša određuju se njegove/njezine preference, stav prema životu, cijeli lifestyle, i još puno toga. “I sad zamisli ti, nas dvojicu kako se penjemo na drugi sprat zgrade, i tamo nas dočekuje tip u kariranoj košulji kojem je glavna referenca Merle Haggard”. To je još jedna velika priča, koja je ispričana uz pomoć Johnnyja Casha. Merle je bio zatvorenik u zatvoru San Quentin gdje je Cash odsvirao svoj legendarni koncert. I apsolutno odredio njegov životni put.
“I tako, čekamo mi da on uzme gitaru i odsvira nam nešto, kad ja pogledam u spavaću sobu imam šta vidjeti.” – nastavlja Kufi. “Uredno stoji parkiran Ford Taunus, ja se zgledam s Nikšom, a on skoro bez iznenađenja kaže: 'Znaš, njega ti je interesiralo kako to radi, I onda je odlučio da rasklopi Forda, da 'uprati', sve dijelove. Kasnije je rasklopio tog istog Taunusa, i ponovo ga sastavio u dvorištu. I, naravno, šta ćeš drugo nego svirati u tom bendu.”
Bend se, inače, zvao Bonton Baja, i u vrijeme odrastanja učinio je puno za nas. Znali smo sjediti na njihovim probama i otvorenih ustiju slušati kako sviraju, jer su barem dvojica od njih bili pravi instrumentalni virtuozi. Snimili su prvi album nazvan ELPI: on danas na tržištu vinila dostiže cijenu od skoro 1.000 eura, jer je jako rijedak. Tadašnja, famozna Komisija za šund ga je “oplela” nekom teškom poreskom stopom, zbog čeka je ploča u prodavaonicama dostigla cijenu skoro trostruko veću od početne. Prodavci su je povukli iz prodaje, i, zapravo se nikada neće ni saznati koliko se te ploče prodalo. Ta grupa nikada neće napraviti veliku karijeru, ali će iz nje nastati barem tri važne grupe, i pamtit ćemo je kao prototip nečega što je možda moglo procvjetati, ali nije. Iz više razloga, a jedan od njih je, možda, zato što su bili iz Sarajeva, iz kojeg si morao napraviti karijeru negdje drugdje da bi te u njemu ostavili na miru. Oni to u tom trenutku, jednostavno, nisu mogli znati.
Za Taunus se manje – više znalo. Iako “čašćavan” nagradom za najgori automobil, do 1975. je prodat u oko 1, 1 milion primjeraka, što se smatralo velikim poslovnim uspjehom, za koji se ima zahvaliti skoro isključivo dizajnu.
Priči o basistu valja dodati da se zvao Zlatan Cico, i da je, nakon što je, valjda ispunio svoj životni san i otišao u domovinu countryja, u Sjedinjenim Državama stradao u tragičnim okolnostima.
Neke smiješne i duhovite priče, tako, imaju tragičan epilog. Čovjek ima osjećaj da ih je sve više kako biva stariji. Ipak, treba se pokušati sjetiti svih stvari. I što bi rekao pjesnik, pokušati opisati osakaćeni svijet.
Naš svijet.
Povezane novosti
Kad kazaljke se poklope
Odrastanje krajem osamdesetih podrazumijevalo je izlizane farmerke, starke na nogama, a oni najhrabriji su imitirali i Žerinu frizuru. Od svega toga, ostale su pjesme i kad se po prvi put u 2025. god. kazaljke poklope, sjetiti ćemo se hita Crvene jabuke.
Nova godina, stari problemi
Dolazi nova godina, ali sa starim problemima. Jedan od najvećih je depopulacija, a u najvećim problemima su opštine koje su formirane nakon Dejtona, jer su nastale bez ekonomske, infrastrukturne i institucionalne opravdanosti.
Čik zapali...
Pušenje u zatvorenim prostorima je zakonski djelomično zabranjeno. Zasad, zakon se odgovorno primjenjuje. To hrabri čuvare zdravlja, zaštitare životne sredine i nepušačku populaciju koja se oglašava onom poznatom krilaticom: čik zapali, ako smiješ!