Fiat Ritmo: Ono u čemu stanuje muzika

Ne znam kako je kod vas, ali kod mene je tako da je glavni junak u većini priča u kojoj je neki auto ostavio vozača na putu, zakazao ili stao baš onda kad je negdje trebalo stići na vrijeme – Fiat. E, sad, je li to stvarno tako, da je jedan od spomenika italijanske (popularne) kulture, naprosto, kvarljivija roba od njemačkih (to, sigurno), francuskih (i to, vjerovatno) ili ''domaćih'' marki automobila, ili su ljudi s kojima sam provodio vrijeme u životu skloniji komotnijem odnosu prema autu, vrag bi ga znao, ali tako je kako je. Kad je onomad Fazla skoro izgubio glavu kod Hadžića i negdje sletio pored puta, bio je u Fiatu. Kad smo kod Čapljine jednom išli prema Splitu, a auto samo kašljucnuo i stao bez namjere da igdje više ikada nastavi, opet je bio Fiat.

Kod talijanskog majstora

Ali, neće biti ni da je samo u tim slučajevima bilo tako: pričao mi je drug, filmski producent iz Beograda kako je jednom krenuo u Filmski festival u Cannesu, uredno, s Fiatom starim manje od dvije godine, koji nije bio prešao ni 40.000 kilometara. E ne znam sad kad je prvi put prokuhao, biće da je do Zagreba je nekako i išlo, Sloveniju je nekako pregurao, ne treba mu puno, a da je već iza Trsta morao tražiti majstora, ne bi li sebi uhvatio selameta da u jednom komadu, preko cele Italije, dođe do Azurne obale, gdje je trebao prisustvovati projekciji filma. Elem, negdje u srcu Apeninskog poluotoka ide sljedeća scena: nakon što je po njega došao kamiončić da ga došlepa do prvog servisa, na vratima ga je dočekao majstor, koji je odmah kad je vidio Fiat, taj mehanički ponos nacije, mahnuo desnim dlanom odozgo naspram dole, što na svakom jeziku svijeta, a na italijanskom pogotovo znači: ''Budalo jedna, zar nisi imao pametnija posla, nego da ovo kupuješ?''  

No, svaka takva priča obično završi nekim velikim prijateljstvom u kojem se vozač i serviser u zajedničkoj muci zbratime, i podijele sva iskustva oko muke s Agnellijevijevim vozilima, izmijene adrese i telefone i popiju pokoju pivu za rastanak. Fakat, možda stvari treba gledati s te vedrije strane: da Fiat, iako nosi dozu više opasnosti, na neki čudan i pomalo perverzan, balkanski način zbližava ljude. Valjda jedini Fiat koji je besprijekorno radio bio je onaj Ritmo, mislim malo i friziran, kojeg je pokojni Zlatko vozio krajem osamdesetih, i njime nas nakon treninga u dvorani Mojmilo, vraćao u grad. Rukometni klub Novi Grad bio je čudna i simpatična, tada nižerazredna tvorevina, u kojoj smo se sastali mi koji smo izašli iz juniora, a znalo se da od nas neće biti bog zna šta, i oni, veterani koji su svoje odslužili, ali im još uvijek nije falilo ništa, pa ih je zabavljalo da igraju regionalnu ligu s nama mladima. Taj Ritmo je išao kao flak, i za to je vrijeme bio mangupski auto, a Zlatka, golmana, sam uglavnom, zapamtio po dobru. Kasnije se više nismo družili, tu i tamo u prolazu bismo mahnuli jedan drugom – ''đe si, šta ima, nema ništa'', sve dok prije šest ili sedam godina nije stigla vijest da je iznenada otišao. Odnijelo ga je ovo pasije vrijeme, za koje sumnjam da će ikad proći, kao i mnoge s kojima se nismo stigli pozdraviti. Neka mu je laka zemlja bosanska, i ovako.

Cetinjski rally

No, jednu vožnju Fiatom neću zaboraviti dok sam živ. Bilo je to prije nekoliko godina i bio sam na Cetinju, kod prijatelja kojima uvijek rado odlazim, jer, valjda, ljudi iz Hercegovine i Crne Gore, kao prve komšije, imaju nešto duboko zajedničko. Neko temeljno mediteransko ludilo, kojeg, recimo, u Sarajevu – nema. Ili, nema previše. U crnogorsko-hercegovačkom mentalitetu postoji onaj momenat autoironijske destrukcije, dijamant u blatu, koji ''svaku manu u životu'', kako je to ne jednom zapisao veliki majstor Marko Vešović, lukavošću ''pretvara u vrlinu.'' Takvi su, uglavnom, i moji Cetinjani, a kad čovjek voli takve, onda mora, barem malo, biti i sam takav. Mora mu biti smiješno ono što u većini drugih sredina ljudi smatraju ozbiljnom patologijom, i mora uživati u šalama koje se zbijaju na njegov račun. Jer, bez toga nema ništa.

I jednom je tako došlo na red da mi cetinjska ekipa pokaže objekt seoskog turizma koji drži njihov istomišljenik M., zakleti Crnogorac, koji se na početku devedesetih, zabarikadirao u svoju kućicu u brdu, istaknuo crvenu zastavu Kralja Nikole, i prkosio miloševićevskom ludilu. Kako je vrijeme odmicalo, on je postajao sve tvrđi, ispisivao parole protiv rušitelja Dubrovnika i koljača u Srebrenici, onda su krenula primirja, pa osamostaljenje Crne Gore, a M. je postao epska legenda, za koju je, jadan, red da ga upozna bosanski književnik koji je došao u goste na Cetinje. Bilo kako bilo, nas smo četvorica po jakoj kiši krenula njemu u goste, u Ljubotinje, selo koje izgleda kao iz mašte magičnih realista i njihovih južnoameričkih priča. Ogroman kameni spomenik u kojem partizan drži pušku visoko u zraku, neka trošna zgrada kojoj je memla fasadu pretvorila u roznjikavu masu, i trošna crkva za koju se vidi da dugo nije održavana. Brutalna ljepota, podvučena pričom da je selo u Drugom svjetskom ratu imalo oko 400 stanovnika, a da ih je kraj rata dočekalo manje od polovine.

Dok su se glavom vrtile slike apsolutne jeze i neopisive ljepote, kroz šumu makadamom je vozio Dule. Prije toga sam ga vidio samo jednom, prišao mi je na gradilištu u trenerci Asics, i rekao. ''Danas sam obuka' ovo, nijesam imao drugih ideja.'' Ja sam izgledao kao da ga sasvim razumijem, i odmah smo postali prijatelji. Fiat je u prosječnoj brzini od oko 130 na sat, letio kroz vrleti kao u video igrici, a ja sam bez obzira na sve, znao da sam tu na jednoj vrsti testa. Ne dao ti bog požaliti se u tom trenutku: bez obzira što su me u životu vozili, uglavnom, sve sami asovi, osjećao sam strah, ali ni u jednom trenutku ga nisam smio pokazati. Jer, tu se ''prolazi'' ili ''pada''. Džaba sva književna recepcija, džaba prijateljstvo, ode obraz ako se imalo požališ i rekneš Duletu da malo popusti brzinu. Tim više što je kasetu ispod volana u narandžastom Ritmu krasila naljepnica ''Browning''. Da onaj ko sjedi puno ne pita, nego da se zna.

Živi i zdravi smo došli do tog seoskog turizma, ali gazde nije bilo, pa , eto, nisam stigao upoznati još jednu od legendi independetizacije. Put za natrag je bio manje-više isto rallyjevski, ali već sam izučio školu. Sjetio sam se filozofske misli bivšeg svjetskog prvaka u Formuli 1, Maria Andrettija, koji je, navodno, rekao: ''Ako je sve u automobilu pod kontrolom, to znači da nisi dovoljno brz.''

Mario, čije selo u Istri, izgleda vrlo slično onim crnogorskim gudurama je to rekao tako balkanski. I tako tačno. U jednom trenutku našli smo se na dionici puta Cetinje – Podgorica koja se radila (radi se, s manjim pauzama od 1949.), pa je semafor regulirao promet. Radila je samo jedna traka. Moj je vozač dao puni gas i krenuo kroz crveno, znao sam da je tu domaći, da vjerovatno zna svu policiju, i da ima prednosti cijelog svijeta, ali mi se taj potez učinio previše. Nisam izdržao da ne progovorim: ''Rekao mi je Mijo da je zbog ovoga čovjek neki dan izgubio vozačku.'' Pokušao sam se izvući na autoritet svog domaćina i djelovati razumno i krajnje ozbiljno.

''A vjeruješ li mi'', reče Dule bez imalo promjene raspoloženja, ''mirniji sam kad mi je kod njih, nego mene.'' Time je razgovor o saobraćaju trajno bio završen. I sve nešto mislim da nije džaba da se sve to skupa, dogodilo u Fiatu. Ritmu. Što znači puls, ili kadenca. Ono u čemu stanuje muzika.