Citroen Ajkula: Umjetničko djelo na sarajevskim ulicama

Priča o oldtimerima je priča o ljubavi. Dobro, poneko od toga stvori i biznis, ali ljudi koji se posvećuju starim automobilima vjeruju u da se ne radi samo o pukim prevoznim sredstvima nego su tu svoje prste umiješali nostalgija, strast, želja i ljubav… U Bosni i Hercegovini i Sarajevu ima ljudi koji vole i njeguju stare automobile. Ponekad ta auta zapazite na ulicama. Ima tako i jedna legendarna Ajkula, sa starim registarskim tablicama ''SA'', u pistacija boji, koja nas vraća u vremena kada su automobili budili emocije i koju možete sresti na sarajevskim ulicama. Njen vlasnik Mirza ispričao nam je kako je krenula njegova ljubav prema automobilima, naročito oldtimerima: ''Čitav život se bavim autima i automobilizmom. Od ranog djetinjstva sam volio rastavljati i sastavljati autiće. I tako je krenulo.''

Umjetničko djelo

A otkud baš Ajkula, legendarni Citroen DS, koji se proizvodio od 1955. – 1975., te za kojeg je francuski filozof Ronald Barthes, kazao da predstavlja modernu savremenicu gotičkih katedrala, Mirza odgovara: ''Pa kada sam ja odrastao, Ajkula je predstavljala ozbiljan, moderan automobil. Svi su htjeli da je imaju. Svi su sanjali o njoj. Ovu sam kupio prije 11 godina. Pa je u garaži skupljala snagu i novac… Trebalo je četiri godine restauracije da dođe u današnje, vozno stanje i već petu godinu je vozam. I ide savršeno''. Mirzin legendarni DS ima stare, predratne, kako volimo reći, tablice – ''SA'', su ustvari replika tablice koje su imali Mirzini roditelji… I boja je urađena također jer su njegovi roditelji na automobilu nekada imali takvu boju.

Mirzina Ajkula je 1970. godište – dobra godina, rekli bi vinari… Inače, Ajkulin avangardni dizajn kipara Bertonija i tehničke inovacije učinile su DS jednim od najvažnijih automobila koji su uticali na promjenu percepcije – nije samo prevozno sredstvo – nego je to i umjetničko djelo. ''Kad sjedneš u ovaj auto i provozaš se, naročito putevima koju su napravljeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, tek tada shvatiš da je ovaj Citroen napravljen – za uživanje. Pa njegova hidraulika je i dandanas avangarda. Za njega rupe ne postoje. Ni ležeći policajci. Ja, naravno, vozim i ova savremena auta, ali prelazak preko ležećeg policijaca s Ajkulom se ne može mjeriti ni sa čim. Evo, provozat ćemo se Grbavicom i vidjet ćeš, takav auto se ne može ponoviti…,'' objašnjava Mirza. I zaista je tako.

Sarajlije na ovaj oldtimer gledaju sa sjetom i željom da ga fotografišu. Mirza priča: ''Kad sam ga tek stavio u vozno stanje, jednom sam se vozio po Koševskom brdu i zaustavi me policija. Gledaju policajci. Prilazi mi jedan, ja mu se počeo izvinjavati – znam pogriješio sam, probam tek auto… Veli on meni – jarane, učini mi samo jednu uslugu – nemoj mijenjati ove tablice! Dakle, svi vole vidjeti nešto što ih vraća u mladost, nešto što ih vraća u bezbrižnija vremena, i nešto što izaziva poštovanje…''

Hondo i Mirza

Ovaj auto je specifičan model zbog tipičnih ručki, te poluautomatskog mjenjača, i takvog nema ovakvog u BiH. Dijelovi se nabavljaju iz Njemačke, iz Dizeldorfa. I sve se može nabaviti, naročito sa firmama koje su ''carfriendly''. Vrijednost ovakvih automobila često varira, pa nekad kada se, recimo, pojavi u nekom filmu, vrijednost odmah skoči. Mirza to ovako definiše: ''Kad ti ne trebaju novci, ovaj auto nema cijenu. A kad ti trebaju novci, na kraju ćeš ga bukvalno pokloniti. Prava vrijednost, zapravo, ne postoji. Emocije tu igraju veliku ulogu. Ovaj auto je kataloški procijenjen između 18 i 24 hiljade eura…''

Ajkula je oduvijek bila specifična. Bezvremenski dizajn. Mnogi su i dizajnerski i tehnološki učili od nje. Recimo, hidraulika, pomicanje farova, regulisanje svjetala – danas se u Opelu se hvale tom dostignuću, a DS je to uveo prije 50 godina. I danas kada sjedite u njoj i vozite se sarajevskim ulicama, osim meraka i nostalgije, uživate u komforu i Ajkulinoj neprolaznosti. Kakav je šok bio 1955. kada su prvi vozači sjeli za njen volan i osjetili tu uživanciju u odnosu na tadašnje modele…

Kad sam bio dječak, pomagao sam ocu u lakilerskoj radnji u Stocu. I na farbanje su dolazili Fiće, Stojadini, Pezejci, Lade, Tristaći…, ali kad je u našu garažu Ajkulu uparkirao Stočanin Hondo (tako su ga svi zvali, i dandanas mu ne znam pravo ime i prezime, a koji je imao nekoliko Ajkula), za mene je to bio apsolutni šok. Kad sam sjeo u Ajkulu, mislio sam da sam u nekom filmu. Bilo je to ispunjenje sna jednog dječaka. Mirza me je provozao sarajevskim ulicama i vratio me u djetinjstvo i bar nakratko sam ponovo sanjao u neprolaznom Citroenu DS. Ajkula je bila i ostala auto za one najzagriženije ljubimce automobila. Kakav je Hondo. I kakav je Mirza.