Bruce Springsteen i Dodge Monaco: Na ruševinama svijeta

Postoje u čovjekovom životu neka tužna saznanja nakon kojih shvati da neke stvari više nikada neće biti iste, i da, bez obzira na sve valja sagledati svijet pravim očima, makar one bile i suzne. Tako je bilo prošle sedmice u Pragu, na sportskom aerodromu Letnany, ogromnoj livadi na kraju grada, gdje je veliki The Boss, Tito rocka i countryja (a sve je kako je fino rekao Elvis poteklo iz bluesa) Bruce Springsteen došao održati svoj, prošle godine otkazani, koncert. Kad ti je sedamdeset i pet godina, bez obzira u kakvoj si fizičkoj kondiciji, nije baš najpametnije pola sata hodati po kiši kroz publiku i pozdraviti se sa svima što žele da te dodirnu. I to još u Engleskoj. Nakon te upale pluća, poslije pljuska u Nottinghamu, Gazda je otkazao još četiri preostala velika showa i nije ostalo ništa drugo nego da ga se čeka još godinu. Da čovjek ipak vidi nekog svog, a tako velikog, i da nije ljubomoran na one koji su ga slušali. Kao što je, recimo, kolega urednik ove rubrike, koji ga je onomad “uhvatio” u Trstu.

Uhvatiti Gazdu

E, sad. Taj E-Street band je zaista jedno čudo: sastavljan od 1972. od muzičara s raznih strana Amerike, koji su se skupili u New Jerseyu, gdje je rođen i The Boss. Jedini originalni član prve postave od 1972, uz Brucea je basist Gary Tallent, koji je odrastao na plažama Jersey Shore, gdje su se “muvali” i bubnjar Max Weinberg i klavijaturist Roy “The Professor” Bittan, jedini čovjek među njima koji ima univerzitetsku diplomu, i jedini član kojeg je Bruce zadržao kad je 1989. objavio da raspušta bend. Usput je Profa radio s najvećima: D. Bowie, P. Gabriel, L. Reed, T. Chapman, Celine Dion, i naravno, Dylan. “Najsumnjiviji” i vjerovatno najsimpatičniji član benda, čuveni Sopranos Silvio Dante, Stevie Van Zandt je svirao s još jednim velikim doajenom rock and rolla iz Jerseya koji je bio i ostalo kult među poznavaocima, ali nikada nije dostigao slavu The Bossa i E-Streeta. Ko jeste, uostalom? Southside Johnny, dvije godine stariji od Brucea bio je povod da još jedan Jersey Boy, Jon Bon Jovi, počne pjevati. Johnny s Južne strane je frontman s usnom harmonikom, u čijem stilu se svakako prepoznaju razni utjecaji, možda i najviše Joea Cockera. U svoje doba, a to su sedamdesete, bio je razarač po Istočnoj obali. Na YouTubeu postoji snimak iz 1978. iz kluba Agora, u Clevelandu, država Ohio, u kojem je koncert Johnnyja I njegove grupe The Asbury Jukes počeo s tri sata zakašnjenja. Jer, u istom gradu, u većoj dvorani svirao je E-Street Band, a čekao se – Little Stevie! Taj snimak je suukus toga doba. The Boss nakon velikog koncerta odlazi u klub, zapjevati sa starim drugom, a Stevie je svirao oba. Pjesmu “I don’t wanna go home” napisao je Van Zandt, a Southside Johnny (u osnovi najsličniji Ericu Burdonu, a i u Janezu Bončini iz grupe Time ima nešto takvo)  se prije desetak godina povukao sa scene. Pritisak koji je stvorila slava je liječio alkoholom, a takve stvari nikada ne završe dobro. Glory days, što bi rekao Gazda.

Na početku, u prvoj postavi E-Street banda, samo je Bruce svirao gitaru. Uz njega i Tallenta bila su dvojica klavijaturista, bubnjar Mad Dog Lopez i možda i muzički najsofisticiraniji saradnik Clarence Clemons, koji je preminuo  2011. godine, a kojeg je naslijedio njegov nećak Jake, koji, eto, danas svira saksofon u bendu. Sada se ponekad dogodi da na bini vidite pet gitara – tu su i Bruceova supruga Patty Scialfa i Suzy Tyrell – na sceni na kojoj svira ukupno osamnaest ljudi. Show košta 2.8 miliona dolara, a novce dijeli bend, ravnopravno. Taj podatak možda i najviše govori o čovjeku koji je u trenutku dok na nas više od 60.000 tamo pada kiša izgovorio ono zbog čega smo svi mi i došli tu. Mi koji smo nekada sanjali slobodniji svijet i mislili da se do njega dolazi preko muzike, a pogotovo one koja, prije svega, stiže iz Sjedinjenih Američkih Država.

A on je u svom govoru na koncertu na kojem smo pokisli do gole kože, ali smo, nas pedesetak hiljada, tamo nekako stajali ponosni, rekao ono u šta smo vjerovali vjerovali kad smo bili mladi. Nešto što je trebao reći neki američki predsjednik. “Dame i gospodo. Pedeset godina pjevam o slobodi u zemlji u kojoj sam rođen. Ona je danas oteta od najgorih koji su zauzeli najviše pozicije. Od nesposobnog predsjednika i sirove vlade koja nema ideju o tome šta znači zaista i duboko Amerikanac. Sada se u našoj zemlji ljudi progone i hapse zbog onoga što misle i onoga što jesu. I to je stvarno. Hvala vam što se došli ovdje, mi to razumijemo kao akt podrške. Mi ćemo preživjeti ovaj trenutak.”

I onda, zajedno s bendom, koji, muzički, objektivno vodi Professor, ali je nominalno potpisan Little Stevie, ušao u onaj krug G, e-mol, C, D, kroz koji smo svi ušli na vrata klasične američke balade i otpjevao “My city of ruins.” To je aranžmanski, vjerovatno najbolje složen bend na svijetu i tu treba prestati. Ne treba nabrajati set-listu i pisati kako se čovjek osjeća kad čuje neku od pjesama. To su, uostalom, intimne, privatne stvari. Ono što je uspjelo Bruceu jeste da se zavuče pod kožu ljudima najrazličitijih ukusa: mi punkeri smo ga nekada nipodaštavali, ali mladosti nekada valja halaliti glupost. On je, osim što je veliki izvođač, u ovom trenutku i ikona slobode.

Što je najvažnije.

Braća bluz

U filmu Blues Brothers, jednom od najvećih spomenika popularnoj kulturi o kojoj se ovdje govori, dio radnje se vrti oko jednog automobila: na setu je korišteno čak 13 različitih auta kupljenih na aukciji od California Highway Patrola, da se oživi Dodge Monaco, penzionisani model Mount Prospect, što je bilo patrolno vozilo. Kojim se u filmu trebalo dostaviti tih 5.000 dolara da se ne zatvori sirotište u kojem su odrasli Jake i Elwood, nekada sitni kriminalci, a kasnije još sitniji soul i rhythm&blues izvođači, ali okruženi stravičnim bendom i naoružani neugaslom vjerom u uspjeh. To je film u kojem je uništeno najviše automobila u historiji, njih šezdesetak, angažirano je četrdesetak vozača, a ekipa koja je popravljala aute radila je bez prestanka.

To je (bila) Amerika. I sad, valja udahnuti i nešto reći. Bosne i Hercegovine, barem onakve kakva je danas – a dobro je da je ikakva ko joj sve radi o glavi – ne bi bilo da nije bilo Sjedinjenih Američkih Država. Što se kaže – “moglo je i bolje, ali i puno gore.” Ta vojna intervencija jeste stigla prekasno, tek nakon genocida u Srebrenici, i taj mirovni sporazum nije mogao predvidjeti sve zloupotrebe koje su se u vezi s njim dogodile. I još se uvijek događaju. Ali, tako je kako je, i nije jasno kako će biti u budućnosti. Sada BiH izgleda kao da je preživjela, ali je “na aparatima”: ali, ko zna šta će donijeti “nesposobni” predsjednik i njegovi fanatici.

I šta se sve može dogoditi?

Ono što se događa danas jeste da Amerika učestvuje u genocidu. “Humanitarna” organizacija koju je stvorio Mossad angažira američke firme koje dostavljaju “hranu”, koja se koristi kao mamac za ubijanje nenaoružanih Palestinaca. U ruševinama. Koje su podjednako naše, i pripadaju svakom čovjeku koji osjeti imalo empatije za žedne, gladne i nevine. Koje ubijaju.

Što bi rekao Bruce Springsteen: “to se događa danas.”

I, hoćemo li preživjeti?