Ami 8: Prijateljstvo kao umjetnost

Kad čovjek u ovim zrelim godinama dobro razmisli bez čega zaista ne bi mogao i šta je ono što ga čini sretnim spisak bi se, barem u ovom slučaju, zaustavio na nekoliko prijatelja, ljudi koji su na ovaj ili onaj način obilježili vaše vrijeme i zemaljsko postojanje.

Kud ćeš bolje ako u toj priči još ima i nešto romantično: lista doživljaja koje čovjek hoće dočekati se neumitno tanji kako godine prolaze. Gledajući proljeće, kad sve raste cvjeta i buja, čovjek poželi da s nekim ko mu je blizak, sjedne u neki oldtimer automobile i bezbrižno se odveze, barem na nekoliko dana u neke lijepe krajolike za koje je dovoljno da ih gledate pa da vam se duša napuni kao da ste bili na nekoj velikoj izložbi pejzaža.

U razgovoru s jednim likovnjakom, slikarom i glazbenikom čije ideje cijenim, Damirom Nikšićem, čuo sam i ovo: “Bosna je zemlja pejzaža. Prema mom mišljenju jedan od nedostataka naše likovnosti jeste i to da se veliki broj slikara i crtača orijentirao da crta ono što 'prolazi', a to su crteži kuća u mahalama, mutvaci, turbeta i ostali urbani motivi koji se dosta brzo potroše. Pejzaži u Bosni i Hercegovini su beskrajan, nepotrošiv materijal, a potpuno neiskorišten.”

Slike vječnosti

Čini se da je u pravu. Slike kroz koje prolazim na putevima po Bosni i Hercegovini volio bih držati na nekom posebnom zidu, ali to ne bi bio neki glavni koji posjetitelj odmah vidi kad uđe u neku prostoriju, nego neki koji bi se mogao nazvati malim utočištima srca i uma, malenim mjestima srca moga, koje bi, eto, trebalo nacrtati za moju dušu. Sam to svakako neću uraditi, priroda i dragi bog nisu me obdarili talentom za slikanje koji nema prosječno petogodišnje dijete – znam nacrtati pusto ostrvo, čiča Glišu od pet linija i jednog kruga i, naravno, sunce. Kad bih bio neki veliki bogataš, kao mecena, finansijer umjetnosti uposlio bih neke slikare za koje mislim da imaju talenta da samo za mene nacrtaju neke krasne pejzaže u BiH: Sanu kod Sanskog Mosta, Kuprešku visoravan, pa dio oko Ramskog jezera, pa Zviroviće kod Ljubuškog, Kravicu, pa dio Une kod Bosanske Krupe, pa Bunu, i dolinu Vrbasa. Sanjam da bi se tako stvorila kolekcija po ugledu na onu francuskih impresionista, jer su pejsaži i likovi koje su stvarali Cezanne, Manet, Monet, Renoire, Pisarro, te Sisley i van Gogh koji nisu bili njihova roda, ali su dijelili prostor i vrijeme i ostavili neke od najljepših slika Francuske toga vremena.

Tri velikana

Ništa od toga se, najvjerovatnije, neće desiti, ali nas to, pogotovo u ovo proljetno vrijeme, ne treba spriječiti da sanjamo. Zamislite, dakle, da ste slikar i da u malom automobilu s nekim koga volite obilazite pejzaže i kratko se zadržavate, dva-tri dana, tek toliko koliko vam treba da nacrtate sliku. Čini se da bi, bez obzira na to što ima popularnijih i atraktivnijih automobila, da bi idelalan model za to bio Ami, auto čije ime sugerira prijateljstvo jer, ami, na francuskom znači prijatelj.

Da, naravno, radi se o Citroenu, koji je zajedno sa Dijanom i Spačekom činio sveto trojstvo uspješnih u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Napravljeno ih tačno jedan million i osamstočetrdeset hiljada, a napravljen je s punom sviješću o isplativosti: manja zapremina, u ovom slučaju mašina zvana 2 CV od 602 cc značila je štedljiviji auto, i manji porez na njega.  

Tadašnji apsolutni hit francuskog tržišta bio je Renault 4, a u stopu ga slijedio još jedan legendarni Cintroenov model – Spaček. Valjalo je odgovoriti mašinom koja je manje trošila i  karoserijom čiji dizajn nije bio tako rustikalan: u tu svrhu napravljen je Ami, nešto izmijenjen mehanički unaprijeđen, veći  2 CV model u odnosu na onaj iz pedesetih.

Velika očekivanja

Bila su uvedena i još neka poboljšanja: Amijeva sjedišta lako su se vadila iz automobila pa je reklamiran kao izletničko vozilo iz kojeg se sjedišta mogu koristiti za sjedenje oko stola ili roštiljanje. Pravi prijatelj, nema šta. Uz sve to, Ami je bio prvi auto uz Ford Taunus čiji farovi nisu bili okrugli, nego “slikarski”, u obliku pravougaonika. I bez obzira na zaista velika očekivanja koja je proizvođač imao u proljeće 1961., ne može se baš reći da je Ami bio veliki hit: za prvu godinu proizvodnje, prodato je “samo” nešto više od 85.000 automobila, dok je trinaest godina stariji Spaček uspio prebaciti cifru od 144.759. Bez obzira na moderno tijelo i unaprijeđen sistem prozora, biće da se kupci i novi “umjetnički” auto baš i nisu našli. Tako je to s umjetnošću: nikada ne znate koji će izraz biti primaran i šta će pobijediti u nekom vremenu, koji žanr i koji umjetnički izraz. Ali, bez obzira na sve, uspijeva se ako istrajete: tako je Ami, s onom svojom strogom linijom, kao detektiv iz nekog krimi-romana, ipak odolijevao i izdržao da se proizvodi do 1978., kad će ga trajno i nepovratno naslijediti još jedan popularni model, čuvena Visa, čija priča počinje u Craiovi, podno Transilvanije, u još jednom šarenom i fantastičnom svijetu koji je (bio) sličan našem i čijih se pejzaža i muzike čovjek nikada ne može dovoljno nauživati.

Život, nekada, može zaista izgledati kao divna stvar: sve što vam je potrebno da osnujete svoj svijet je jedna olovka, jedan blok ili štafelaj, jedan prijatelj i jedan mali, zaboravljeni, automobil.

I srce, koje kuca za one koje volite.