Članak top banner 970x90
Autorski tekstovi

Vremeplov Fiat Marea: Međuauto u Beogradu

Naš saradnik donosi priču o nekadašnjem i današnjem Beogradu, o jednom taksiju, o autu međuepohe. Epohe koja je bila i ostala tamnosiva, jedva malo svjetlija od crne.

Autor: Ahmed Burić

''I, šta ima u Beogradu? Jesu li prosrpski orijentisani?'' – s tobožnjom blagom nevjericom bi upitao moj drug Seno, jedan od najduhovitijih ljudi u Sarajevu.

I jesu i nisu, što bi se reklo, ali taj grad sve više nalikuje Hidri, čudovištu iz rimske i antičke mitologije kojem izrastaju glave. Beograd je danas veliko gradilište, koje vam se, izvana, može učiniti poput Berlina devedesetih, u kojem je valjalo popuniti prostor nekada podijeljenog grada. Beograd, istina, od Drugog svjetskog rata nije bio podijeljen, ali je u njemu – pogotovo oko Sajmišta – uvijek postojao prostor da se izgradi još najmanje jedno naselje. Famozni ''Beograd na vodi'', građen novcima arapskih investitora uz pritisak Vučićeve vlade, se pokazao kao potpuni promašaj, ali – ništa zato. Poslovni centar se preselio u novi dio grada, na lijevu obalu Save, gdje velike građevine niču kao gljive poslije kiše.

 

Taxi priče

Jer, u devedesetim se trošilo na ratove, pa se nije moglo graditi, na početku drugog milenija trebao je zamajac da se eventualna dobra volja pretvori u poduzetništvo. I eto ''grada na dve reke'', velikog gradilišta i prijestolnice jednog bivšeg svijeta, na kojoj se svaki put vide i promjene. Prvi put sam se u Beogradu vozio taksijem, još tamo početkom devedesetih. I namah shvatio da su, baš kao i u Sarajevu, to najbolji pripovjedači i skoro stopostotno sigurna sonda društva. Nikada neću zaboraviti opasnost od totalnog udesa kad je iznerviran ''time, bre, šta rade ovi Slovenci i Hrvati'', taksista raskrilio kartu Jugoslavije objavljenu u, mislim, Večernjim novostima, i velikodušno mi – kao da je samo nama dvojici ponuđeno da poput Owena i Stoltenberga, riješimo sudbinu ovih prostora – ponudio krnju Jugoslaviju. Dok su auti zujali pored nas, on je prekrivši šoferšajbu kartom, ''crtao'' svoju mapu: ''Evo, ovako. Šta mislite vi da mi Srbi, vi Bosanci, Makedonija i Crna Gora ostanemo Jugoslavija, a oni, Slovenci i Hrvati, nek’ idu... gde misle na treba?''

U tom trenutku bih, samo da ostanem živ, i da nas ne pokupi kakav kamion Kablova iz Svetozareva ili Goše iz Smederevske palanke, pristao na sve, a i bezveze bi se bilo ubjeđivati da bih, kad bi se Jugoslavija raspala, radije ostao u njenom zapadnom dijelu. No niti smo se mi pitali oko toga, niti se obistinila želja taksiste, geostratega i kartografa. Baš bih volio znati šta danas radi i je li živ. Sigurno ima prijedlog za novu reorganizaciju (Zapadnog) Balkana. Ko nema?

Nakon pauze od desetak godina, prvi odlasci u Beograd, početkom dvijehiljaditih, samo su produžile znatiželju, i pobudile maštu taksista. Jedan od njih nas je ozbiljno ubjeđivao u to da sam vrh Katoličke crkve čine ubačeni Jevreji, drugi nam je ponudio da nas odvede da vidimo ''gde je Kusta napravio kuću'', a treći je velikodušno ulaz u Guinessovu knjigu rekorda. ''Ako imate čamac, rekama i kanalima možete da stignete do Baltika.'' Psihoanalizom bi se možda i došlo do toga da on, mučenik, sanja da vozi bez gužve, širokom rijekom bez povratka, i misli o Baltiku, a vozi Fiat, za koji čovjek ne može biti siguran da će stići na odredište, a kamoli negdje dalje. A i tako je to, među ljudima: postoje oni koji sanjaju, oni koji misle da znaju sve, od zavjerologije do politike, i oni koji su opozicija. U Beogradu je Sajam je knjiga i kasni je sat. Zaustavljamo majstora, omanji čovjek blagih crta lica, priča analizu.

Bilo je kvarića

''Znate, gospodine, kad sam ja izašao na taksi početkom devedesetih, onda nas je bilo manje. I bilo je puno para, ja sam radio kao mehaničar, ali bolje se zarađivalo vožnjom. Znao sam kući da donesem kese para. I to je trajalo negde do sredine devedesetih. I tako je manje-više i danas. Evo, zove me ‘kolega’, ne zna kako idu brojevi na ulicama. Od centra ka periferiji, uvek bilo i uvek će biti. Sada, ovi što se štrajkuje zbog njih, oni nisu profesionalci, njima je dovoljno samo da polože B kategoriju, dobiju auto i voze. To vam je, priča se, firma koju su osnovali brat od Ane Brnabić, Željko Mitrović i Ivica Dačić. Kupili su prvo tristo, a čujem da će sad da kupe još 500 Škoda. Imaju GPRS i zoveš ih telefonom koji ima aplikaciju. A da dođe ovako kad mu kažete – ne zna. E, onda ih je policija zaganjala, nakon štrajka, uzmu im auto, dovedu ih pred policijsku stanicu, a oni imaju alarm-blok. Niti ga možeš pomeriti, ni upaliti auto, ni pauk da ga odnese. I sad Vučić kaže da će svaki taksista da bude poguran sa 5.000 evra, da kupi nov auto. Šta će meni 5.000 evra, nama treba da se oni sklone, i da radimo. Evo, ja sam kupio ovog Fiata Mareu, devet godina je kod mene, i – sluša. Bilo je nekih kvarića, ali neću da ga prodajem, ono što jest-jest, da su najjednostavniji motori Opelovi, mož’ na livadu da izvadiš da ga popraviš, ovo nije tako, ovde da se dođe do alternatora i glave, treba da se popušta motor. E, evo došli smo, hvala vam i sve najbolje, laka vam noć.''

 

Bez katarze

Skoro paralelno s gašenjem taksimetra, istekla je i njegova priča. Skoro neprimjetno prošlo je trideset godina njegovog radnog vijeka, i skoro je pred penziju. Moglo se reći da je, poput cijelog Balkana živio – međuvrijeme. U Beogradu, a i kod nas, još se uvijek živi, u međuepohi. Baš kao što je Fiat Marea auto međuepohe. Proizvodio se od 1996. do 2002. godine (u Brazilu do 2007.), na tržištu nije imao nekog značajnijeg uspjeha, i naslijedio je Tempru, a njega je naslijedio Stilio. Kad se sve sabere i oduzme – međuauto. Epohe koja je bila tamnosiva, jedva malo svjetlija od crne. Epohe poricanja ratova. I nikada dočekane katarze.

BIHAMK

Povezane novosti

Opel Olympia: Bilo jednom u Cernici

Opel Olympia: Bilo jednom u Cernici

Dvije priče koje su se desile 3. januara u mostarskoj mahali Cernica i u pustinji blizu Idaho Fallsa u Americi, nadahnule su našeg saradnika na priču o legendarnom Opelu.

Sidran na službenom putu

Sidran na službenom putu

Abdulah Sidran je nedavno otišao na drugi svijet, a naš urednik nas vodi u priču o njegovom scenarističkom umijeću u filmu Otac na službenom putu i jednom kamionu marke Mercedes koji je spojio Malikovu porodicu.

Možda bi vas zanimalo