Honda CR-V: Za Jana i Slobodana

Za te vijesti čovjek nikada nije spreman, a kad su dvije loše, onda skoro da mu i ne ostaje ništa drugo nego da se zamisli o prolaznosti i kratkom trajanju na ovoj zemlji. Istoga dana preminula su dvojica sarajevskih velikana televizije i života Slobodan Svrzo i Jan J. Beran. Mislim da sam obojicu upoznao ako ne isti, onda u nekoliko dana, na ''Dobrim vibracijama'', što je bio Treći program Radio Televizije Sarajevo, u predvečerje rata 1990. Generacija mladih novinara, uglavnom okupljena oko Omladinskog programa Radio Sarajeva (plus nešto ljudi s Radija 202 i studenata humanističkih nauka) dobila je prilike, koje smo koristili kako znamo. ''Šef pogona'' je bio Slobodan Svrzo. O njegovom odlasku reditelj Gorčin Stojanović, umjetnički direktor Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda je napisao:

''Slobodan Svrzo.

Prvi je izmislio jutarnje TV programe u SFRJ.

Prvi je izmislio noćni TV program.

Prvi je razumeo da je TV gerilska rabota, a ne deo državnog aparata.

Prvi mi je rekao, nisam još imao 18, evo ti ekipa, idi snimaj.

Prvi je nosio American Eagle patike.

Najbolji urednik kog sam ikad imao.

Dingospo.

Čestit i ležeran.

Odgovoran i opušten.

Ovo dole je njegov video rad na poeziju volšebnog Dragana Kaluđerovića.

Glas je Kaće Čelan.

Sarajevo at its best.''

Tako sam i ja kao mladi novinar i dobio, kako se to tada zvalo, ENG ekipu. Radio sam priče o malim vjerskim zajednicama i put nas je odveo do Hare – Krishni, kako se to kod nas kaže, dakle u višnuovsku vjersku zajednicu, gdje sam ja intervjuirao voditelja, a Jan snimao kamerom. Na kraju, počastili su nas ručkom, dakako vegetarijanskim, i kad smo sjeli nazad u kombi, neko od ekipe je rekao – ''E, novinar, u redu je sve ovo, al' kad budemo drugi put išli daj kakvih mesojeda''. Jan, izrazito plav, najdubljih očiju koje sam vidio je rekao: ''Daj nogu od nečega.'' Osjetio sam da sam mu simpatičan: on je bio zvijezda iza kamere, a njegov otac Jan Beran stariji bio je osnivač bosanskohercegovačke kinematografije. Snimao je samo u crno-bijeloj tehnici i bio neka vrsta našeg Orsona Wellesa: sijede brade i prodornog pogleda, bio je jedan od najboljih prijatelja Zuke Džumhura. Slike su mu bile maestralne. Njih dvojica su provodili dane na Neretvi, Buni, Bregavi, Trebižatu, Radimlji, u Stocu, Trebižatu, Mostaru, pili vino, pričali priče i živjeli život.

Jan mlađi je išao stopama svoga oca, završio je žurnalistiku, ali je kamera bila i ostala, valjda, jedina prava profesionalna ljubav. U opsadi Sarajeva, svjedoče preživjeli, bio je ludo hrabar. Sa znanjem iz optike i fizike i mirnoćom gradskog mangupa koji je jugoslavenski vojni rok obavio u Nišu, za njega nije bilo dilema. Stavio se u odbranu grada, ali bio praktično neuklopiv u kadrovske i političke križaljke. Njegovi suborci pričaju o tome da je išao gdje je bilo najteže, a on sam mi je, ne prečesto, o tome pripovijedao. U međuvremenu, stigao je zaraditi i američku penziju, bio u Hollywoodu, gdje je prvo vozio kamion, a onda zbog znanja kamere i popravke objektiva upao u produkcijsku ekipu koja je osvajala najprestižnije svjetske nagrade. Imao je, valjda, sve elemente da postane neko o kome će se učiti, neki Janusz Kaminski ili Vittorio Storaro, i jedan ozbiljan nedostatak.

Jan J. Beran je bio Sarajlija. S dna kace, što se kaže. To nije nacija, a nije ni zanimanje. To što je bio porijeklom Čeh, po ocu, i snimatelj, bila su njegova glavna određenja, a njegov rodni grad bio je njegov habitus. U zanatu svoj, prema ljudima oprezan, a u životu, što se kaže ters i izbirljiv. Po povratku iz Sjedinjenih Država otišao je živjeti u Martin Brod, na Unu. Nije se, očigledno,  uklapao niti u kriterije poslijeratnih nosilaca zasluga, i bilo je očigledno da ga je to boljelo, ali ni o tome nije prečesto govorio. Mislim da mi je samo jednom rekao da se u stan njegovih roditelja na Grbavici se uselio neki zaslužni kadar, i da on nije htio čeprkati oko toga.

Četvrt stoljeća od našeg posljednjeg susreta, sreli smo se pred Katedralom, ustao je od stola, zagrlili smo se i poljubili i rekao je:

''Sad sam tu. Sviđa mi se to što radiš. Imam svu moguću tehniku koju možeš zamisliti.'' 

Posljednjih nekoliko godina proveli smo, radeći skupa. Krstareći Bosnom, u njegovoj zelenoj Hondi CR-V. Dovezao ju je iz Amerike, i, uglavnom, produžavao registraciju, ali znao je i zaboraviti:

''Znaš kako ti je s našom policijom, kad vide američke tablice, malo se ukekete.''

 Nakon takvih iskaza, obično bi namignuo. Jednom je ovako nastavio:

''Gledam te nešto, ti u ljudima ostavljaš utisak kakav je ostavljao moj Stari.''

Ne znam da sam u životu doživio veći kompliment. Nije moglo proći desetak dana da se ne čujemo, znali smo dosta jedan o drugom, drugovali i putovali, uglavnom, po Hercegovini, pomalo radeći, a više uživajući, on ražalovani ratni heroj, i ja amnestirani dezerter, pokušali smo spajati niti prošlih života nas i naših predaka. Iza nas su ostala dva spota s albuma ''Sin pustinje'', Treći svjetski i Rijeka. Krstarili smo unaokolo, najčešće s knjigom njegovog oca Sanovnik zavičajnih predjela, pored volana, i sa psićem Sultanom na zadnjem sjedištu. Jan je maštao da tu magičnu zbirku putopisa i eseja pretvori u nešto filmsko, napravio je sate i sate materijala, a ja sam cijelu tu knjigu pročitao u dramskom studiju Radija BiH. Volio bih sada, s vremenskom distancom još jednom preslušati šta sam uradio, ali radeći Sanovnik naučio sam bitnu stvar. Čitanje za radio i za dokumentarac dvije su različite stvari: kod radija je glas primaran, tekst je jedini sadržaj i treba ga izvesti što pravilnije i koliko se može dinamičnije. U dokumentarcu je voice over pratnja slike, i nije najvažniji segment, i treba ga ''zavući'', praktično podmetnuti ispod kadrova, da bude prisutan, ali da ne smeta. Kao instrument u bendu, gdje odmah pada na pamet bas gitara, na kojoj je Jan Beran znao odvirati nekoliko pristojnih riffova i imati groove.

Neki dan u šetnji kroz Mostar, prošao sam pored Hotela Bristol i u bašti ugledao čovjeka s kačketom. Na trenutak, kao da sam se trznuo iz polusna, i kroz glavu je protrčala misao – ''da se nisam možda dogovorio s Janom?'

Ovaj put ne. Ali, u životu sigurno jesam.

Spavaj, Stari rokeru, hrabri ratniče, veliki snimatelju i čovječe od kojeg se doista imalo šta naučiti: o prirodi i društvu.

Voli te tvoj drug.