Za te vijesti čovjek nikada nije spreman, a kad su dvije loše, onda skoro da mu i ne ostaje ništa drugo nego da se zamisli o prolaznosti i kratkom trajanju na ovoj zemlji. Istoga dana preminula su dvojica sarajevskih velikana televizije i života Slobodan Svrzo i Jan J. Beran. Mislim da sam obojicu upoznao ako ne isti, onda u nekoliko dana, na ''Dobrim vibracijama'', što je bio Treći program Radio Televizije Sarajevo, u predvečerje rata 1990. Generacija mladih novinara, uglavnom okupljena oko Omladinskog programa Radio Sarajeva (plus nešto ljudi s Radija 202 i studenata humanističkih nauka) dobila je prilike, koje smo koristili kako znamo. ''Šef pogona'' je bio Slobodan Svrzo. O njegovom odlasku reditelj Gorčin Stojanović, umjetnički direktor Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda je napisao:
''Slobodan Svrzo.
Prvi je izmislio jutarnje TV programe u SFRJ.
Prvi je izmislio noćni TV program.
Prvi je razumeo da je TV gerilska rabota, a ne deo državnog aparata.
Prvi mi je rekao, nisam još imao 18, evo ti ekipa, idi snimaj.
Prvi je nosio American Eagle patike.
Najbolji urednik kog sam ikad imao.
Dingospo.
Čestit i ležeran.
Odgovoran i opušten.
Ovo dole je njegov video rad na poeziju volšebnog Dragana Kaluđerovića.
Glas je Kaće Čelan.
Sarajevo at its best.''
Tako sam i ja kao mladi novinar i dobio, kako se to tada zvalo, ENG ekipu. Radio sam priče o malim vjerskim zajednicama i put nas je odveo do Hare – Krishni, kako se to kod nas kaže, dakle u višnuovsku vjersku zajednicu, gdje sam ja intervjuirao voditelja, a Jan snimao kamerom. Na kraju, počastili su nas ručkom, dakako vegetarijanskim, i kad smo sjeli nazad u kombi, neko od ekipe je rekao – ''E, novinar, u redu je sve ovo, al' kad budemo drugi put išli daj kakvih mesojeda''. Jan, izrazito plav, najdubljih očiju koje sam vidio je rekao: ''Daj nogu od nečega.'' Osjetio sam da sam mu simpatičan: on je bio zvijezda iza kamere, a njegov otac Jan Beran stariji bio je osnivač bosanskohercegovačke kinematografije. Snimao je samo u crno-bijeloj tehnici i bio neka vrsta našeg Orsona Wellesa: sijede brade i prodornog pogleda, bio je jedan od najboljih prijatelja Zuke Džumhura. Slike su mu bile maestralne. Njih dvojica su provodili dane na Neretvi, Buni, Bregavi, Trebižatu, Radimlji, u Stocu, Trebižatu, Mostaru, pili vino, pričali priče i živjeli život.
Jan mlađi je išao stopama svoga oca, završio je žurnalistiku, ali je kamera bila i ostala, valjda, jedina prava profesionalna ljubav. U opsadi Sarajeva, svjedoče preživjeli, bio je ludo hrabar. Sa znanjem iz optike i fizike i mirnoćom gradskog mangupa koji je jugoslavenski vojni rok obavio u Nišu, za njega nije bilo dilema. Stavio se u odbranu grada, ali bio praktično neuklopiv u kadrovske i političke križaljke. Njegovi suborci pričaju o tome da je išao gdje je bilo najteže, a on sam mi je, ne prečesto, o tome pripovijedao. U međuvremenu, stigao je zaraditi i američku penziju, bio u Hollywoodu, gdje je prvo vozio kamion, a onda zbog znanja kamere i popravke objektiva upao u produkcijsku ekipu koja je osvajala najprestižnije svjetske nagrade. Imao je, valjda, sve elemente da postane neko o kome će se učiti, neki Janusz Kaminski ili Vittorio Storaro, i jedan ozbiljan nedostatak.
Jan J. Beran je bio Sarajlija. S dna kace, što se kaže. To nije nacija, a nije ni zanimanje. To što je bio porijeklom Čeh, po ocu, i snimatelj, bila su njegova glavna određenja, a njegov rodni grad bio je njegov habitus. U zanatu svoj, prema ljudima oprezan, a u životu, što se kaže ters i izbirljiv. Po povratku iz Sjedinjenih Država otišao je živjeti u Martin Brod, na Unu. Nije se, očigledno, uklapao niti u kriterije poslijeratnih nosilaca zasluga, i bilo je očigledno da ga je to boljelo, ali ni o tome nije prečesto govorio. Mislim da mi je samo jednom rekao da se u stan njegovih roditelja na Grbavici se uselio neki zaslužni kadar, i da on nije htio čeprkati oko toga.
Četvrt stoljeća od našeg posljednjeg susreta, sreli smo se pred Katedralom, ustao je od stola, zagrlili smo se i poljubili i rekao je:
''Sad sam tu. Sviđa mi se to što radiš. Imam svu moguću tehniku koju možeš zamisliti.''
Posljednjih nekoliko godina proveli smo, radeći skupa. Krstareći Bosnom, u njegovoj zelenoj Hondi CR-V. Dovezao ju je iz Amerike, i, uglavnom, produžavao registraciju, ali znao je i zaboraviti:
''Znaš kako ti je s našom policijom, kad vide američke tablice, malo se ukekete.''
Nakon takvih iskaza, obično bi namignuo. Jednom je ovako nastavio:
''Gledam te nešto, ti u ljudima ostavljaš utisak kakav je ostavljao moj Stari.''
Ne znam da sam u životu doživio veći kompliment. Nije moglo proći desetak dana da se ne čujemo, znali smo dosta jedan o drugom, drugovali i putovali, uglavnom, po Hercegovini, pomalo radeći, a više uživajući, on ražalovani ratni heroj, i ja amnestirani dezerter, pokušali smo spajati niti prošlih života nas i naših predaka. Iza nas su ostala dva spota s albuma ''Sin pustinje'', Treći svjetski i Rijeka. Krstarili smo unaokolo, najčešće s knjigom njegovog oca Sanovnik zavičajnih predjela, pored volana, i sa psićem Sultanom na zadnjem sjedištu. Jan je maštao da tu magičnu zbirku putopisa i eseja pretvori u nešto filmsko, napravio je sate i sate materijala, a ja sam cijelu tu knjigu pročitao u dramskom studiju Radija BiH. Volio bih sada, s vremenskom distancom još jednom preslušati šta sam uradio, ali radeći Sanovnik naučio sam bitnu stvar. Čitanje za radio i za dokumentarac dvije su različite stvari: kod radija je glas primaran, tekst je jedini sadržaj i treba ga izvesti što pravilnije i koliko se može dinamičnije. U dokumentarcu je voice over pratnja slike, i nije najvažniji segment, i treba ga ''zavući'', praktično podmetnuti ispod kadrova, da bude prisutan, ali da ne smeta. Kao instrument u bendu, gdje odmah pada na pamet bas gitara, na kojoj je Jan Beran znao odvirati nekoliko pristojnih riffova i imati groove.
Neki dan u šetnji kroz Mostar, prošao sam pored Hotela Bristol i u bašti ugledao čovjeka s kačketom. Na trenutak, kao da sam se trznuo iz polusna, i kroz glavu je protrčala misao – ''da se nisam možda dogovorio s Janom?'
Ovaj put ne. Ali, u životu sigurno jesam.
Spavaj, Stari rokeru, hrabri ratniče, veliki snimatelju i čovječe od kojeg se doista imalo šta naučiti: o prirodi i društvu.
Voli te tvoj drug.
Povezane novosti
Motorne saonice Knez: Grunfov san
U duhu legendarnog stripa Alan Ford, kroz priču o Marku Knezu i njegovim motornim saonicama, Ahmed Burić oživljava duh zanesenjaka. Između muzeja, snijega i snova, piše o ljudima koji su vjerovali da svijet mogu promijeniti – makar i propelerom na suhom.
Hrana bez mana
Zdrava hrana je uvjet za zdrav život baš kao i čist zrak, nezagađena voda i tlo. O tome pojedinačno ili organizirano svako mora da vodi računa. Nažalost u praksi je to drugačije.
Žuti Porsche za Roberta Redforda
Ako bi neko auto trebalo simbolizirati Redforda, to mora biti Porsche. Jer je to bio pravi laf koji je znao put kojim je trebalo ići. Brz, precizan i neuhvatljiv. Plemenito divlji bio je Žuti. Pobjegao je u planine Utaha i pronašao novi svijet.
