Papamobil, sevdalinka i bosanski kardinal na balkonu Vatikana

Na balkonu Bazilike svetog Petra, dok je svijet nestrpljivo iščekivao novo lice čovjeka koji će voditi Katoličku crkvu, na iznenađenje mnogih pojavio se Amerikanac Robert Francis Prevost. Predstavljanje tradicionalnim pozdravom Habemus Papam (“Imamo papu”) uvijek je više od protokola, a kada je objavljeno da je Prevost uzeo ime Lav XIV, vjernici su na Trgu svetog Petra s oduševljenjem klicali novom papi. Pored glavnog balkona, sa strana, otvorili su se i oni sporedni, na kojima su se okupili biskupi koji su u konklavi birali novog papu. A uz Lava XIV, na glavnom balkonu stajalo je nekoliko osoblja iz protokola i dva-tri kardinala. Među njima kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup emeritus, čije je prisustvo na tom historijskom balkonu nosilo snažnu simboliku.

Puljić je figura duboko urezana u kolektivno sjećanje Bosne i Hercegovine – kao vjerski vođa koji je tokom opsade Sarajeva ostao uz svoje vjernike i narod, dijeleći njihovu sudbinu. Nema sumnje da je njegovo djelovanje u Sarajevu u tim najgorim godinama učinilo ga jednim od važnih simbola otpora, ali i nade, ne samo za katolike, već i za sve ljude koji su tražili smisao i mir u vremenu razaranja i pokušaja uništenja grada i njegovih stanovnika. Bio je zagovornik dijaloga među religijama, a istovremeno i osoba čiji su istupi i veze izazivali rasprave i kontroverze, posebno kada je išao u posjetu ratnom zločincu Dariju Kordiću i zbog toga što je zagovarao misu za žrtve Bleiburga u Sarajevu.

Ovdje se vjera često upreže za potrebe historijskog revizionizma, na što su rijetki ostali imuni – ali ne mogu ni Marty McFly i Emmett Brown da se vrate u prošlost pa da od zločinaca naprave žrtvu niti od gubitnika – pobjednike, tako da oni koji to pokušavaju svrstavaju se uz različite političke propagandiste, kvazi-naučnike, ponekad i klaune, i ljude koji odaberu onu stranu historije koja je gubitnička, ne nužno u smislu ko je pobijedio u ratu nego ko je ostao etički čistiji. Isto tako, Puljić je, valjda i samom sebi o Kordiću najbolje odgovorio kada rekao da se ne može braniti zločin – ''ko god ga brani i sam je zločinac''. Život, dakako, ne može biti crno-bijel, ali Onaj gore na kraju ipak svodi račune, pa će tako i ta vaga biti precizna kada je i bosanski kardinal u pitanju. Ima onih koji su bez kalkulacija ostali svoji poput fra Petra Anđelovića, ali su takvi endemska vrsta.

Bez obzira na sve to, na spomen Vinka Puljića, meni su u glavi tri slike: kardinal opkoljenog Sarajeva, čovjek koji je uz osmijeh na balkonu vatikanske bazilike bio uz novog papu i onaj koji s radošću pjeva sevdalinku Tebi majko, misli lete. To je i moja omiljena pjesma jer svaki put kad je čujem podsjeti me na moju majku rahmetli. Otac mi je jednom ispričao da je ona, svaki put kad bi čula ovu pjesmu dok sam bio odvojen od roditelja, tražila da se svi oko nje umire i onda bi zaplakala. Ta pjesma uistinu putuje preko polja i planina i teško se može nešto uporediti s takvom emocijom. Pjesmu je napisao Nikola Škrba, a muzički aranžman napravio jedan od najvećih harmonikaša, i voditelj narodnih orkestara legendarni Ismet Alajbegović Šerbo. Po prvi put snimila ju je Zehra Deović, pjevao je i Meho Puzić, pa i Vice Vukov i Ibrica Jusić, ali kada je Safet Isović otpjevao u Zetri na onom čuvenom koncertu, suze svake majke su se spojile s nebom, da parafraziram čuvenog Mišu Kovača i njegov doživljaj kako je Elvis Presley otpjevao My Way od Franka Sinatre u Madison Square Gardenu. Tako je i kardinal Puljić često pjevao ovu sevdalinku, na crkvenim svečanostima, u dijaspori i u zemlji, i ta je pjesma postala je i prepoznatljiv izraz njegove duhovne i emotivne povezanosti s narodom i domovinom.

Zbog poruke i njene snage, nema sumnje da bi i dobri papa Franjo volio tu pjesmu, ali s izborom pape Lava XIV, Crkva ulazi u novo doba. Novi papa, iako porijeklom iz Italije, odrastao je u skromnim uslovima u Chicagu, a veći dio svešteničkog života proveo je izvan SAD, najviše u Peruu, gdje je bio profesor, vjeroučitelj i biskup. To ga čini jednim od rijetkih američkih kardinala s dubokim iskustvom u Latinskoj Americi. Već na početku pontifikata i po potezima vidi se ta linija i namjera da nastavi putem bliskosti, skromnosti i društvene osjetljivosti koju je baštinio njegov prethodnik, dakako rođen u Južnoj Americi.

Papa Franjo je bio roker u duši i on je unosio potpuno drugačiju dimenziju u Crkvu i svijet oko sebe – odbacio je luksuz, a to se vidi u još jednom simbolu papinske službe u posljednjih 60-ak godina – papamobilu. On se po Sarajevu vozio u starom Fordu Focusu, a često je koristio vozila poput Fiata 500L ili Daciju Duster. Čak je i svoj papamobil korišten tokom posjete Svetoj zemlji 2014. donirao Gazi za prenamjenu u mobilnu dječju kliniku. Ta gesta – da se vozilo koje simbolizira papinsku moć pretvori u sredstvo brige za najranjivije – ostala je kao upečatljiv dokaz njegove posvećenosti siromašnima i velike želje za mirom.

Papamobil, u današnjem obliku, nastao je 1965. godine kada je papa Pavao VI. koristio modificirani Lincoln Continental tokom posjete New Yorku. Kroz decenije, vozilo se razvijalo – od luksuznih modela s otvorenim krovovima do vozila s neprobojnim staklom nakon atentata na papu Ivana Pavla II. 1981. godine. Papamobil nije samo prevozno sredstvo – on je pokretna poruka Crkve. Njegova registarska oznaka SCV 1 (Stato della Città del Vaticano) prepoznatljiva je širom svijeta. Godine 2024., Vatikan je predstavio prvi potpuno električni papamobil – Mercedes-Benz EQ G580, sa simboličnim dosegom od 400 kilometara i rotirajućim sjedištem. U pojedinim državama, poput Mauricijusa, papamobil je postao i spomenik – izloženi Nissan NP300 Hardbody ostaje podsjetnik na papinu posjetu toj zemlji 2019. godine. Kako će Lav XIV koristiti papamobil? Hoće li slijediti Franju u njegovoj skromnosti, ili možda izabrati drugačiji pristup? Odgovor na to pitanje dat će nam i pogled u njegovu viziju Crkve – hoće li ona ostati blizu običnom čovjeku, kao što je bila u posljednjim godinama, a Lav XIV već najavljuje da bi se moglo nastaviti putem velikog pape i rokera u duši, Franje iz zemlje Srebrene (Argentine).

Dobro, i kardinal Puljić dolazi iz Bosne Srebrene, i zna se da je bio uz papu na balkonu jer je bio najstariji kardinal po stažu u konklavi i stoga ta čast jest protokolarna. Ali za nas u Bosni i Hercegovini koji vjerujemo u ovu zemlju – mora biti i više od toga. Mora biti ona sevdalinka koja je starija od svih protokola. Jer pjesma, možda više od pravila, može suditi o ljudima s njihovim slabostima i snagama, s njihovom vjerom, ali i etičkim dilemama i greškama. Puljićeva karijera je ogledalo tih složenosti – duhovnog vodstva kad je bilo najteže, ali i zamršenog odnosa prema ratnom nasljeđu.

Baš kao što su skromni papamobili papu Franju nosili kroz trgove i ulice, tako i mi moramo vjerovati da će Robert Francis Prevost, preko polja i planina, biti nošen misijom mira. Taj amanet živi i u sevdalinci, i u vjeri da dobro mora biti jače od zla.