Treskavica: Švicarska na Velikom jezeru

Ima tome i preko 25 godina. Bio sam srednjoškolac. I imali smo svake godine obavezan školski ''dan planinarenja''. Pošto sam tada živio u švicarskim planinama, u Davosu, gradu koji je na 1.560 metara nadmorske visine, školi nije bilo teško da odabere stazu kojom bi se svi srednjoškolci toga dana pentrali na planine i vraćali u grad. Tada to nisam shvatao i iskreno sam se, kao rođeni Hercegovac, čudio zašto tjeraju djecu i omladinu da se ''veru'' po vrhovima. Ali Švicarci imaju kulturu planinarenja, to se njeguje i usađuje u način življenja još od malih nogu. Možda sam baš tu u Alpama zavolio planine, najviše zbog tišine i otvorenih horizonata. Tako sam sa školom planinario jednom do vrha Flüela Schwarzhorn u Albula Alpama. Krenuli smo noću, a cilj je bio da na vrhu, koji se nalazi na 3.146 metara, dočekati izlazak sunca. Uspjeli smo, a doživjeti svitanje dana na jednom takvom planinskom gorostasu pamti se cijeli život...

Te scene sa, u prevodu sa njemačkog, ''Crnog roga'', kada sunčeve zrake padaju po gigantskom moru vrhova, dok u usjecima počinju svjetlucati vode u glečerskim jezerima, sjetio sam se neki dan dok sam izlazio na piklić sa kojeg se vidi Veliko jezero na Treskavici. Nije svitalo, bilo je podne, ali jezero koje se ukazalo kao sa slike francuskih impresionista podsjetilo me na Švicarsku i njene krajolike kojima se divi čitav svijet. A taj raj je tu, pred našim vratima.

Tura iz Turova

Kako doći do Treskavice ima više načina. Jedan od njih vodi preko Bjelašnice, pa do sela Sinanovići i iz planinarskog doma pod nazivom ''Vrela'', koji se nalazi na području Tušila, kreće uspon sa humske, hercegovačke strane. Planinari na popularnu Tresku najčešće idu sa druge, bosanske strane i to preko sela Turovi, do kojeg vodi asfaltirani put. Većina tu ostavi aute, a oni koji imaju terence, mogu voziti sve do planinarskog objekta Sustavac. Bilo bi dobro izbjeći taj makadamski put od nekoliko kilometara, jer je kamenit i tvrd, što posebno bude problematično u povratku. Dok smo išli prema Sustavcu, pored nas je prošlo nekoliko terenaca, kao i Golfova 2 koje najčešće vozi lokalno stanovništvo. Često se po Bosni i Hercegovini vidi prizor u kojem je Golf dvica posljednji znak civilizacije. Oni preduzetniji lokalci čak imaju i ''borbeniju'' varijantu, tačnije vojni TAM 110 (vozilo nekadašnje JNA), koji je prevozio grupe ljudi prema samoj duši planine. Vjerovatno ima ta opcija da se plati prevoz sa tim vozilom do Sustavca, pa i dalje.

Duša planine počinje stazom u prekrasnoj bukovoj i klenovoj šumi. To je pravi užitak, a ide pored planinarske kuće Runolist, koja je mnogim planinarima baza za daljnji napredak ka planini. Tu u blizini je i vodopad Skok koji se, dakako, može vidjeti kada ima puno više kiša i vode... Ono jedino što žalosti na čitavoj planinarskoj turi jest upravo uzimanje duše ovoj planini, a to je sječa šume. Dok prolazite pored ''mora'' otpilanih trupaca, ne možete ostati ravnodušni na pravi masakr motornom pilom...

Dženet na vidiku

Nakon dvije prečice kroz šumu, koje jesu malo ozbiljniji alpinistički izazov, staza se ponovo vraća malo više u horizontalu i prija. Ima tu pravih malih čarolija, malina pored puta, mostića kao iz filmova o Gospodaru prstenova, što je pravi užitak. Zadnji uspon prije izlaska u sama njedra planine je još jedan izazov, ali rješiv, posebno jer vas čeka prava nagrada kada izađete iz šume. Tu je proplanak, kojeg zovu Šišan, a ujedno tu je i raskrsnica planinarskih puteva. Jedan vodi prema Crnom jezeru, a glavna maršruta ide prema Velikom jezeru.

Kada stignete nadomak jezera, tu imaju dvije klupe jer je uistinu potrebno sjesti i diviti se prizoru koji se pruži ispred vas: krško-dinarski vrhovi se kupaju u planinskoj smaragdnoj jezerskoj vodi, okruženenoj šarenim cvjetovima i hladnim izvorima pitke vode. Dženet. Šta drugo?! Dok sa proplanka gledate jezero, pomislite – moj je život Švicarska, skoro pa savršen. Na jezeru ima i planinarska kuća koju su sagradili entuzijasti iz Ekološkog-planinarskog društva Treskavička jezera. Ima kapacitet od 20-tak mjesta, sa fantastičnim pogledom na jezero i uvijek dobrim štimungom koji tradicionalno vlada među planinarima.

Mi smo išli sa druge strane jezera, do Pašinog vrela, kako bi napunili boce vodom. Inače, na Treski skoro da ne možete biti žedni, jer kako legenda kaže, na toj planini ima izvora vode koliko dana u godini – 365. Dalje, staza vodi ka srcu planine, pa do brojnih vrhova. Sam najveći vrh Treskavice ima, kao i brojne druge stvari u ovoj zemlji, tri imena. Kartografski – Paklijaš, narodski – Mala Ćaba (jer je lokalno stanovništvo išlo na hodočašće na vrh da bi molili sretan život) i treći – Đokin toranj, jer je tu bilo izgrađeno malo sklonište koje je dobilo ime po idejnom začetniku njegove gradnje Đoki Petroviću. Na proplancima Treskavice ima puno borovnice, a na povratku smo išli do još jednog planinskog bisera – Platnog jezera koje je blizu Velikog. Platno je malo skrovitije, tik ispod vrhova, okruženo zelenilom i krasom. Generalno gledano, put od Turova do Velikog jezera traje 2,5 do 3 sata hoda u jednom pravcu. Ali zaista vrijedi. Put nazad je malo naporniji, noge su već umorne, ali misli bistre, poput vode planinskih jezera. Kad je jedan drug vidio slike sa Treskavice na Instagramu, dirnulo ga je – to je prelijepa planina, ali je ja zbog rata ne volim sekunde. ''I imao sam osjećaj i kad silaziš s nje, penješ se...'', piše mi.

Schwarzhorn je najviša planina na kojoj sam bio. A Treska, najzanimljivija i najraznovrsnija. A i trese se. Od ljepote.