Novi Sad: Uspavanka za Đoleta B.

Prošle sedmice put me odveo u Novi Sad. I dok sam se sa Fruške gore spuštao u grad, misli su me generacijski vodile u pjesme Đoleta Balaševića. A i vratile su me 25 godina unazad, u sarajevsku Skenderiju, kada je ovaj novosadski dobri duh svoj prvi poslijeratni koncert otvorio pjesmom ''Noć kad sam preplivao Dunav'', a onda je između strofa zastao i rekao: ''Tako je to, ratovi prolaze, ljudi ostaju''. Pa je rekao da prešao tri velike rijeke da dođe do nas, da one male nije ni brojao, da je prešao neke planine, granice... ''Ali ne vredi, mi ćemo uvijek biti zemljaci'', uz gromoglasno odobravanje dvorane koja je bila puna kao šibica. Bio je to jedan od onih koncerata koji su već sada antologija. Zato što je taman Sarajevo počelo živjeti slobodno nakon godina opsade, zato što smo sa Đoletom pobjegli u bolji svijet, bez rata, pun nostalgije i nade da bolji dani dolaze. Perfektno se sjećam da ga je na vrhuncu koncerta, kada je pjevao Vasu Ladačkog, raja uspjela nadglasati, a on je od pod bacio neku plastičnu čašu... Kad sam ja prelazio Dunav osjećao sam da dolazim u Đoletov grad, u čijoj ulici, onoj Jovana Cvijića, rastu neki novi klinci.  

Đorđe Balašević

Osma ofanziva i Mitteleuropa

Bez obzira na silne migracije koje su itekako pogodile Novi Sad, od čuvene Osme ofanzive nakon Drugog svjetskog rata o kojoj je pisao Branko Ćopić, pa do posljednjih krvavih ratova iz devedesetih, na njegovim ulicama i dalje dominira onaj vojvođanski naglasak, u kojem se krene sporo pa se riječi vrlo brzo završavaju. Ovaj grad je biran kao Evropska prijestonica kulture 2022 i poslije Beograda drugi grad je u Srbiji po broju stanovnika. Idući prema centru, Novi Sad sve više ima taj miteleuropski štih, dakle, to je klasični srednjoevropski grad. Ulice su široke, nadomak uže jezgre, ima dosta novih vila, ogromnih kuća, koje su jedna vrsta jaza prema socijalističkom nasljeđu, ali i arhitekturi 19. vijeka koja ipak dominira.

Novosadska sinagoga

Do centra sam dolazio iz Futoške ulice, pa preko Jevrejske u kojoj se nalazi i Novosadska sinagoga. Građena je početkom 20. vijeka, a danas u njoj se održavaju brojne kulturne aktivnosti, najčešće kao koncertna dvorana. Tu je prije dvije godine nastupao i bh. autor Božo Vrećo. Trg Slobode je centralno mjesto, a na njemu se nalaze katolička katedrala i bronzani spomenik Svetozaru Miletiću, djelo čuvenog kipara Ivana Meštrovića iz 1939. Ono što je u Sarajevu Ferhadija, ili u Banjaluci Gospodska, to je u Novom Sadu Zmaj Jovina ulica. U njoj se najbolje ogleda gradski karakter, sa brojnim zanatskim radnjama, kafanama i prava je šetnica. Na kraju Zmaj Jovine ulice nalazi se Vladičin dvor, reprezentativna zgrada, čija fasada privlači poglede prolaznika.

Dunavska ulica

Osam tamburaša na EXIT-u

Dalje sam išao Dunavskom ulicom koja centar grada spaja sa čuvenom rijekom. Vrlo je prometna, puna šetača, a nekada je tu živjela najbogatija gradska gospoda. Zanimljivo, pred Varadinskim mostom postoji brojač bicikala, jedan od brojnih u Novom Sadu, što govori o saobraćajnom karakteru ovog grada. Bicikla su ovdje omiljena. Preko Dunava, pogled ide na Petrovaradinsku tvrđavu. Ovo je burno historijsko područje, sa čestim promjenama vlasti i gospodara. Tvrđavu je izgradila Austrija u periodu od 1692. do 1780. godine, a zbog stalne opasnosti od Osmanlija. Ona je bila vojna utvrda i to joj je bila glavna namjena. Po jednoj legendi ime Petrovaradin je dobijeno iz više riječi – ''Petra'', što na latinskom znači stijena, ''var'' je na mađarskom grad, a ''din'' na turskom vjera, iz čega je izvedeno Petrovaradin: ''grad na stijeni čvrst kao vjera''.

Petrovaradinska tvrđava

A gore na stijeni, organizira se EXIT, višestruko nagrađivani internacionalni ljetnji muzički festival. Svake godine je spektakl na Petrovaradinskoj tvrđavi. Na jednoj od najboljih festivalskih lokacija u svijetu, ove 2023., od 6. do 9. jula, gostovat će velike svjetske i regionalne muzičke zvijezde. I mladi iz Bosne i Hercegovine najčešće posjećuju Novi Sad upravo za vrijeme EXIT-a. Za one malo starije, Vojvodina i njen glavni grad asocijacija su i na tamburaše, posebno kad onu staru pjesmu zapjeva Zvonko Bogdan, u kojoj se traži da se zaustavi Dunav i kazaljke stare, te da ga svuda prate s pjesmom rujna vina osam tamburaša s Petrovaradina... Da, ta pjesma uvijek pobudi čežnju, mozaik uspomena i bokal pun nostalgije. Sjeća i na ravnicu, te ''Lale'', miroljubive ljude koji možda sporije izgovaraju samoglasnike, ali su svoju koru hljeba morali naporno zarađivati na prostranim njivama. To je kraj u kojem su konji vrani po livadi razigrani, u kojem se u nasljedstvo ostavlja sat sa zlatnim lancem, tu su i salaši. A kad je Vasa Ladački sve to dobio, i još njive plodne, vinograde blagorodne, u karuce pregnute čilase, bilo je džaba... Balaševićeva ljubav prema rodnom kraju i gradu bila je velika kao Panonsko more, ali Đoletova poezija i dobrota, posebno prema onima koji su slabiji i napadnuti, nikada ne smiju biti zaboravljeni. Zato posjeta Novom Sadu jest jedna vrsta posvete velikom autoru, čovjeku koji ore nebeske njive. I koji je zauvijek ostao naš zemljak.