Vremeplov: Priča o Plavom orkestru

Da li je to, uopće, moguće? Pogotovo u slučajevima u kojima je čovjek za nešto vezan? Vi ćete, poštovani čitatelji, iz drugih izvora već saznati kako je bilo na koncertu u Areni Stožice, u Ljubljani drugom po redu, poslije Zagreba, u okviru Live Reunion turneje. Na kojoj se nakon trideset i tri godine tom bendu vratio originalni gitarist Mladen Pavičić – Pava. Onih koji taj bend pamte prije nego je on došao u njega danas na svijetu ima, valjda, dvocifren broj, i razasuti su svuda. I vijest o Pavinom povratku je među njima odjeknula kao prava bomba. Jer, od svih (sarajevskih) bendova, Plavi orkestar je jedini koji je još mogao uraditi takav revival, okupiti sve članove postave koja očigledno nije velika samo u nostalgičnim glavama nekolicine dinosaurusa, jer je već za Valentinovo ove godine rasprodala zagrebačku Arenu za nekoliko sati. Snimci s tog koncerta koji kruže društvenim mrežama, pokazuju mladu, vjernu publiku koja zna tekstove, izvodi koreografiju s mobitelima, i ''vjeruje'' tim pjesmama.

Nastanak

Onaj što ovo piše se uvijek pitao šta je to što ''radi'' ljude koji u vrijeme nastanka bendova koji sviraju revivale nisu bili rođeni. Da u transu pjevaju pjesme koje su učili od roditelja, ili s ploča i kaseta starijih rođaka, da bi kroz sazrijevanje to postalo njihovo. Šta u tim stvarima odlučuje? Kako nešto postaje dijelom kolektivnog pamćenja i historije?

Orkestar, strogo tehnički govoreći ne pripada pokretu New Primitives, jer imidžom, a ni poetskim motivima nisu ličili na Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha. Ta dva benda su htjela pričati priče o marginalcima s periferije, identificirali su se sa svojim junacima i na bini se pojavljivali u širokim pantalonama zvoncarama, i košuljama pastelnih boja s ogromnim kragnama, što je već bila moda koja je prošla u doba kad su se pojavili. Njihove priče o marginalcima, ili o velikim događajima su, zapravo, bile uokvirene slike svijeta pored kojeg su živjeli. I njihov jezik je bio takav: Murga Drot, Ibro Dirka, kopač kanala Abid i jalijaš Sejo koji se super osjeća jer je na ulici razbio hipika, i Selena koja sanja Crnog Mandinga iz Afrike, bili su skoro kataloški primjeri niže i niže srednje klase. U tom smislu je Saša Lošić – Loša, duže i teže tražio izraz kojim će njegova muzika i stihovi doći do ljudi. Na samom početku, bio je art rocker fasciniran, čini, se više scenskim ponašanjem, nego muzičkim izrazom Davida Byrnea, frontmana Talking Headsa, a kasnije nešto, uvjetno rečeno, više pop strukturama, veliki ljubitelj grupe Echo and the Bunnymen, i zvuka koji se bazira na liričnom spoju gitare i glasa. I u tom smislu on je, apsolutno, fenomen: rijetko je da se u jednoj osobi – a može se reći da donekle znam o čemu govorim – spoji inteligentan autor teksta, suptilan muzičar i pjevač koji to može izvesti tako da to sve ostane skupa u mjeri u kojoj će to zanimati hiljade ljudi, a u svom žanru ostati tako stilski konkretno i određeno.

Kad smo već na početku rekli smo da nećemo patetike, pa tako nije ni umjesno padati u trans nad stihovima pjesama ''Suada'' ili ''Bolje biti pijan nego star'', ali nešto se može skoro sa sigurnošću tvrditi: dijelove odrastanja nas rođenih u šezdesetim na onome što se pseudo-poetski nazivalo brdovitim Balkanom u najvećoj mjeri, a na intimnom planu pogotovo – obilježile su pjesme Plavog orkestra. Čak i ako ostavimo po strani cijeli taj socijalno-ekonomski okvir u kojem su oni bili najveća teenage atrakcija u socijalističkoj Jugoslaviji, jer je njihov prvi album ''Soldatski bal'' rasprodan u zvaničnih 300.000 primjeraka (nezvanični podaci govore o skoro duplom tiražu, ali su te stvari s ove vremenske distance neprovjerljive), valja priznati da je to bila jedna vrsta autentičnog pokreta, koji umnogome nadilazio kontekst iz kojeg je potekao. Za ilustraciju ove tvrdnje, samo pogledajte spisak gostiju na albumu ''Soldatski bal''. Uz jednog od arhitekata čitavog projekta, Gorana Marića, alias Malcolma Muharema (što je, dakako, persiflaža za McLarena, menadžera i designera, kuma londonskog punka), našla se tu zaista šarolika skupina ljudi: glavni muzički producent je bio Husein Hasanefendić Hus, vođa Parnog valjka, grupe koja je uz Bijelo dugme i Riblju čorbu imala status velikih u SFRJ, što znači da je turneje svirala u dvoranama za više hiljada ljudi. U avanturu ulazi i Ivan Fece Firči, bubnjar grupe Ekatarina Velika, a između ostalih, gostuju: dramaturg Jovan Ćirilov, (1931. – 2014.) direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta i osnivač i doživotni selektor pozorišnog festivala BITEF. Zatim, slikar i publicist Dragoš Kalajić (1943. – 2005.), interpretatorka novokomponovane narodne muzike Nada Obrić, vokalni solisti Aki Rahimovski (1955. – 2022.), pjevač Parnog valjka, zatim Peđa D' Boy, pjevač grupe D'Boys, koji je, između ostalog, u sedamdesetim stigao biti i pjevač njemačke kraut rock grupe The Jane. Na album su još uspjeli stići i Marina Perazić, vokalistica vrlo popularnog benda Denis & Denis, te sarajevski pjesnik Hamdija Demirović. U takvoj situaciji trebalo je posebnu pažnju posvetiti i omotu, koji je radio Trio, tada mladi dizajnerski studio u usponu, odnosno Bojanu Hadžihaliloviću, koji će kasnije napraviti svjetski uspjeh, i dio ratnih devedesetih godina provesti u ljubljanskoj ''Mladini''. Ispada da nije bilo druge nego da se uradi remake omota albuma The Beatlesa ''Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band'', sa svom silom poznatih ljudi iz jugoslavenskih zemalja, od književnika Miroslava Krleže, Petra Petrovića Njegoša, Vuka Karadžića, Vladimira Nazora, glumaca Bate Živojinovića i Slavka Štimca, muzičara Ive Robića, Džimija Stanića, Bebeka i Bregovića, a ostale su i neke siluete, jer nekoliko ljudi nije dalo dozvolu za objavljivanje njihovih portreta.

Bolje biti živ nego mrtav

Uvid u sudbine gostiju na ploči (naprimjer, Kalajić i Marić postat će istaknuti srpski desničari, Peđa D'Boy opskuran i na mahove smiješan učesnik realityja, Marina Perazić čija karijera poslije povratka iz New Yorka više nikada neće postati činjenica) i cijeli taj boom koji je poharao SFRJ, ostavlja zaostavštinu koju i danas možemo čitati kao prvorazredan fenomen, ali i kao najavu nadolazeće kataklizme. Koncerti su počinjali ''Internacionalom'', završavali s horom opere ''Ero s onog svijeta'', beogradski Tašmajdan ih je ugostio na koncertu s oko deset hiljada posjetilaca. 7 septembra 1985. godine, u Križankama su nastupili na festivalu Novi Rock, zajedno s grupom Agropop. Za vrijeme gostovanja na Radio Študentu, javili su se slušaoci koji su poručili da im neće dozvoliti da ''svojom muzikom urade isto što su uradili u ostalim dijelovima Jugoslavije, i da će ih kamenovati.'' Rezultat je bio koncert na kojem nije bilo slobodnog mjesta, i grupa, kako se to tada govorilo ''neodgovornih pojedinaca'' koja je bacala predmete na binu, i nosila transparent ''Bolje biti živ nego mrtav''.

Godine pred raspad Jugoslavije, Orkestar u plavom će provesti kao važan jugoslavenski bend, koji, istina nikada neće dostići komercijalni uspjeh prve ploče. Na drugoj, nazvanoj ''Smrt fašizmu'' s gostima i novim terminom za pokret skovanim, navodno, u glavi Gorana Bregovića pokušan je, opet, recept s gostima – koncertni violinist Jovan Kolundžija, dirigent Alfi Kabiljo, romska folk zvijezda Usnija Redžepova, italijanski MTV one hit wonder Gazebo, klapa Šibenik, KUD Linđo iz Šibenika, hor crkve Sv. Josip iz Zagreba – ali je stvar, jednostavno, bila dočekana hladno, kritike su bile loše, dvorane ne tako ispunjene kao na početku. Ipak, sve to nije smetalo da postanu i međunarodna atrakcija, svirali u Turskoj, Alžiru, tadašnjem SSSR-u, Švedskoj...

Priča je o njima je dobijala novi zamah i novi karakter. Sa svega dvadeset i nešto godina u prosjeku napravili su ogromnu stvar, ali tadašnja estrada – a te stvari su danas još i nepovoljnije po izvođače – je životinja koju je bilo nemoguće nahraniti. Tempo album – turneja, nastavio se u naredne četiri godine, sve do početka rata, a protekao je većinom u traženju novoga izraza. Treći i četvrti album ''Sunce na prozoru'' (1989.) i ''Simpatija'' (1991.) nastavit će put u kojem će se vidjeti da punk-folk koncept s kojim se startalo polako uzmiče pred naraslim nacionalnim osjećajima publike na svim stranama, i da je Lošić svoj autorski dar pomalo žrtvovao estradnom uspjehu, jer albume ''nose'' koveri: ''Let the sunshine in'' (Daj nam sunca), iz opere Kosa i ''Neka ljubi se (Istok i Zapad)'', zapravo ''California Dreamin'' supergrupe Mamas and Papas. Taj spot, sniman u hercegovačkom kršu, iznad Počitelja i Hutova blata, s helikopterom i pozicijama koje će par godina kasnije biti obilježene kao poprište bezumnog bratoubilačkog rata, naraslog u glavama nekolicine provincijalaca koji su svoju bezrezervno odanu komunističku prošlost htjeli zatrpati zločinima, skrivajući se iza nekakve svoje uloge u ''zaštiti kršćanstva''. Sve je bila laž, kako bi rekla jedna stara Montenova pjesma. A zapravo je sve završilo tako da se radilo o pljački. I o istjerivanju komšija.

Loša – čovjek s najmanje grešaka

Sad, možemo i o tome da je popularna kultura, općenito, a rock and roll pogotovo, umjetnost za mlade ljude. Koju, obično, i prave mladi ljudi. Pod paskom i uz pomoć starijih. U međuvremenu, stasale su generacije koje mogu i žele platiti za sjećanje na nekadašnje emocije i ljubavi. I stoga je revival Plavog orkestra značajna stvar, čak i ako ih nekada niste bendali previše. Neko ko je s tolikim oprezom pristupao onome što se događalo oko nas, ko nije razočarao poput nekih bivših rokera koji su ili otišli predaleko, pa jednostavno ne mogu vidjeti stvari onakvima kakve približno jesu, ili im se, nekima i više puta, potkrala ''greška'' da se nađu pod skutima režima koje su (p)održavali voditelji ratnih operacija. Da se sad ne gađamo teškim oružjem: niko od nas nije bezgrešan, i možda i ne vjerujemo u sve što smo dosad napisali, ali čini se da je Loša, možda i najveći transformer u umjetničkom smislu, u socio-političkom napravio najmanje grešaka. To može osobno uvjerenje nekoga ko je bio tu (pre)blizu, ali snaga povratka nekog umjetničkog projekta mogla bi biti direktno povezana s količinom energije koja nije izgubljena usput. Koliko se određena energija s uspjehom može transponirati u današnje vrijeme, i koliko nekome (ko, najčešće, nije živio ono vrijeme) – u tom istom vremenu znači. Izrazito informiran i verziran u stvarima u kojima možda od javne peterpanovske uloge, on je znao da će još jednom proći na velika vrata. Neverlanda, zemlje koju niko od nas nije doživio, jer nam, eto, nisu dozvolili.

I tako, ostat će priča. Loša, Pava i ritam sekcija koju čine dvojica braće Ćeramida , Samir i Admir, pravi, čistokrvni pop-rock band koji se mogao pojaviti na puno tačaka na svijetu, i u svakoj od njih biti velika, autentična, što bi se reklo, legitimna pojava. U jednom smislu, autentična u svojoj neautentičnosti, jer pjesme za koje je izgledalo da ne drže previše do njih su bile majstorske (poput američke ''Ti si moja sudbina'' ili lirskog molskog, zamalo morskog bluesa ''Samo ponekad na tvoj rođendan''). Jer, koveri su, ipak, samo koveri. Priredba, što je jedna od najtačnijih slovenačkih riječi, ako pitate onoga što ovo piše.

A i ne morate. Život se, ionako, pobrine za sve.

Bez patetike

Za crni humor, i paradoks. Početkom 1992. Ljubljana, tamo gdje su mu govorili da je bolje biti živ nego mrtav, postat će novi Lošin dom, tu će raditi razne projekte: pjesme za Crvenu jabuku, Radeta Šerbedžiju, muziku za predstavu Elvis de Luxe, teatarske grupe Grapefruit, i muziku za ''Outsider'', film Andreja Košaka, dugometražni debi koji će postati jednom od kultnih tačaka (post)jugoslavenske popularne kulture. Iz Ljubljane će krenuti i povratak Plavog orkestra, s albumina Longplay (1997.) i Beskonačno (1999.) što će nas podsjetiti na notornu činjenicu da je to jedan od onih bendova koji je učinio puno na tome da ostavi trag kao kulturološka činjenica, a bio je i ostao najbolji kad je dijelio ono što je najbolje od njega i svirao ljubavne pjesme ''za raju'': ''Medena curice'', ''Sava tiho tiče'', ''Kad si sam druže moj'', ''Odlazim'', ''Azra'', i jedan kover, ali ne onaj u kojeg su polagane nade, nego onaj koji nije mogao proći ispod radara. ''Pijem da je zaboravim'', možda i najvažnija pjesma žanra novokomponovane narodne muzike, hit koji je danas zaboravljeni Hašim Kučuk – Hoki (1946. – 2002.) , još jedna nesretna sudbina jugoslovenskih nerazumijevanja snimio 1978. godine. Točno negdje u vrijeme kad je sudbina obilježila Lošu da će imati grupu Plavi orkestar, i ići pod zvijezdama u kojima će ostati trajno zapisano da se nakon skoro tri i po decenije okupila originalna postava. Kad je Loša konačno objavio – ''vratio se Pava'' – bilo je jasno. Ljudi će čuti ono što je nastalo, onako kako je, zapravo, nastalo.

A između je cijeli jedan život. Ili više njih.

Ali, dobro, šta je to u odnosu na činjenicu da hiljade ljudi i danas pjevaju te pjesme?

Ništa. Ili sve?

Zavisi odakle gledate. Sve na svijetu je stvar perspektive.

Plavi Orkestar pogotovo.

Svoditi taj bend samo na pjesme poput ''Suade'', ''Bolje biti pijan nego star'' i ''Sava tiho teče'', je, naprosto, pogrešno. Možda je, također, krivo i ne odustati od tinejdžerske fascinacije, ali svaka mladost bi trebala imati pravo na to. Pogotovo ona koje je tako nasilno bila prekinuta.

Dobro, uz malko patetike.